Jutros kiša lije
vozim ulicama što puste
na radiju odnekud Arsen
i ničeg nema, ničeg nema u kući pored mora
i tebe nema
i sjetim te se, mirisa, crvenog duksa koji sam tako voljela
i sjetim se kako si mislio da sve te vodilo ka meni
i kako sam mogla da uzmem tu pjesmu sebi
i kad ostarim da biću tvoja cura...
Toliko godina je prošlo
i što bi pjesnik rekao sad te se samo rijetko sjetim
i kako ti nisam sve dospjela reći.
Skoro da sam prestala voljeti Beograd zbog tebe,
zbog onog što sam osjećala,
zbog onog čemu sam se nadala
zbog lakoće koja je teret postala.
Gdje si sad ti
sjetiš li se Beograda nekad, pitam se,
da li te je stid obećanja, jer znam da ovo sad nisi ti
I nema veze sad više, stvarno
ali slušah pjesmu i sjetim se Beograda u decembru
gdje sam čula da sve me vodilo ka tebi
i da to nije muška pjesma, da mogu da je uzmem.
Tražio si mi pjesmu
A nisi trebao
Nikad je sretna napisala nisam
Mada ti to ne znaš
Kao što ni mene ne znaš
Kao što ti nisam ni rekla
Da ja sam jedna puna strahova
Obična, najobičnija žena
Trebalo bi zabraniti da se sreću
Stari ljubavnici u novim životima
Da se znane oči spuštaju niz tijelo
Jer prevari taj kratak bljesak
Pomisle ljudi vidi onog mene
Vidi kako sam tad mlad i lijep bio
Ali, trebalo bi to zabraniti
Jer toliko je laži u tim susretima
Koje služe samo za uzdah i da ti pokvare dan
Jer misliš da je nešto moglo drugačije
A da jeste bilo bi
I otkud nama tolika potreba da posjedujemo sve?
Sve te naše noći
U onom stanu visoko gore pri nebu
S prozorima što su neuspješno krili našu priču
I tvoja pitanja
I moj smijeh
I pokušaj da se bude nešto što nisi
I sve te dobrodošlice i svi ti ispraćaji
I od dvije godine
pamtim samo neke slike
I da imam ono što tebi fali.
