ALETHEIA

2012-01-26T12:53:00.000+01:00

Ako jednog dana na polju nikne rijedak cvijet nemoj da te cudi u cara trojana kozje usi a ovaj ce da prica o mojoj dusi Nemoj da te cudi ako nakon svega konacno cujes ono sto imam reci Trazila sam pogled koji probija do duse do neoznatog meni dijela mene da se otkrije a da me ne boli u cara trojana su bile kozje usi sta mislis sta ce biti sa cvijetom koji ce govoriti o mojoj dusi

2012-01-26T12:42:00.002+01:00

Moze li covjek cutati o sebi, dugo, dugo? Dok se ne zaboravi? Dok ne zaboravi sve sto je njemu vazno? Moze li dugo cutati o tome? Koliko traje zaborav sebe? Koliko dugo boli?

2011-12-09T22:22:00.000+01:00

Kazu, lako je meni. Ne znam kako to svi znaju, a ja ne? Cime oni vazu moju lakocu? Definitivno nisu nam isti arsini. Lako je meni, znam. I hvala Bogu da je tako. Nije vazno, zasto je meni lako. Vazno je da je tako. I dabogda vam crkla ta vaga, da uvijek ostane lako :)

2011-12-09T22:19:00.000+01:00

Sada nema pametnija posla, pa razmisljam do koje granice moze da ide ljudska glupost... Granici li ona sa svih strana sa sujetom. Ili je bar jedan dio granice odredjen za neznanje. Neznanje znanja. Ili je to znanje neznanja. Povrijede me tako neki ljudi. Odvale glupost, a ja ne znam kud cu sa njom. Ne znam gdje da je stavim u policama srca, jer ipak treba neko vrijeme da dodje do mozga. I onda

Mom muzu

2011-10-23T11:01:00.000+02:00

Dodji u moje snove zaviri u svaki kutak sna da ne mislis da sam zaboravila kako se sanja zivot nosi svoje trenutke realnost uzima danak od sna ali ako se potrudis, vidjeces, ima u meni jos onog sna ima u meni jos onog djeteta ima u meni jos svega sto sam ja

Na Drini cuprija i ja

2011-06-30T13:01:00.001+02:00

Kazu, sluzbeni put u Visegrad. Ja u cudu. Konacno cu vidjeti na Drini cupriju! Ne mogu da vjerujem. U glavi se odmotavaju slike sa srpskog jezika, kada je profesorica Dara dijelila keceve iz te lektire, kao iz rukava. Vidim u glavi most dug dvjesta i pedeset koraka. Ne znam nikako na cije korake je mislila, ali, mislim se, korak kao korak. Pa na sredini terase, cini mi se pet koraka duge i

2011-06-30T12:28:00.000+02:00

Kako da te zovem, koje ime da ti dam? U koji pretinac sjecanja da odlozim sliku o tebi, ti sjecanje jedno? Pa da te izvucem iz ladice kada mi zatrebas, ali da do tada ne izlazis nikako. Ne trebas mi sad. Ali znam da ces mi kasnije trebati.

2011-01-22T15:44:00.002+01:00

Yesterday, All my troubles seemed so far away, Now it looks as though they're here to stay, Oh, I believe in yesterday. Suddenly, I'm not half the man I used to be, There's a shadow hanging over me, Oh, yesterday came suddenly. Why she Had to go I don't know, she wouldn't say. I said, Something wrong, now I long for yesterday. Yesterday, Love was such an easy game to play, Now I need a place

Fear of the dark, Iron Maiden

2011-01-06T13:18:00.002+01:00

Fear Of The Dark I am a man who walks alone And when I'm walking a dark road At night or strolling through the park When the light begins to change I sometimes feel a little strange A little anxious when it's dark. Fear of the dark,fear of the dark I have constant fear that something's always near Fear of the dark,fear of the dark I have a phobia that someone's always there Have you run your

ALETHEIA: Innuendo, Queen

2011-01-06T12:56:00.000+01:00

ALETHEIA: Innuendo, Queen: "While the sun hangs in the sky and the desert has sand While the waves crash in the sea and meet the land While there's a wind and the stars..."

2010-12-25T20:53:00.000+01:00

Kaze Andric, kad nisam ocajan ja ne vrijedim nista. E ja ne vrijedim ni tada. Ocaj je jedina vrijednost koja se nametne i onda Ja ostaje u drugom planu. Gadno je i kad je covjek mjera svih stvari. I onih koje jesu, a pogotovo onih koje nisu. Ja vjecito nesto jerim prema sebi. Pa mi sve maleno, usko, tijesno. Pa mi sve veliko, slampavo. Ja u vjecitom raskoraku sa svijetom. A kako da ne mjerim

2010-12-06T22:57:00.000+01:00

Kažu, pisanje liječi. Ako ne liječi,ono olakšava. Hajde da probamo. Da li je pisanje olakšavajuće jer je razgovor sa samim sobom, ili je pisanje lijek,jer, eto, pruža nam nadu da će nekad neko pročitati i razumjeti. Briga me za druge da li će razumijeti. Hoću ja da razumijem, Hoću ja da znam. Hoću da vidim šta mi je. A znam tačno šta mi je. Pisanje olakšava... Ja mislim da pisanje suočava,

2010-10-22T10:27:00.001+02:00

Jednom ću iz sebe ispljunuti gorčinu, na neku gorčinofilnu podlogu. I promijeniću ugao posmatranja, jer ovako postaje nepodnošljivo usamljeno. Zašto ja moram u sve da dodajem kap gorčine, prstohvat ironije, kašičicu podsmijeha? Šta ja mislim ko sam ja?! Znam ja ko sam ja, ali ne znam hoću li da se mijenjam...

2010-05-21T22:16:00.000+02:00

Malena gorcino u meni, nenavikla, neizrecena bolis...

2010-05-04T13:37:00.000+02:00

Ima dana nopakih. Ima dana sumornih. Ima ovakvih. Nedefinisanih. Ima dana kada ti ne ide ni proza ni stih, ali kad osjećaš da moraš reći to. Izbaciti iz sebe kao upljuvak. Ima dana kada je bolje povratiti riječi. Da ništa ne ostane. Da se ne roji u tebi, već negdje daleko od tebe. Reći, i da više ništa nemaš s tim.

Antigona, nekad davno moj seminarski

2010-03-09T18:38:00.000+01:00

DA bi postojale, stvari treba da imaju neko ime. Ono, iako može biti olako rečeno, odmah određuje svu sudbinu onoga čijim se imenom zove. Mi ovdje izgovaramo riječ tragedija, i time joj, odmah, određujemo sudbinu, ocrtavamo granice njenog kretanja u okvirima naših kategorija. Kažem naših, jer smo mi izgubili ono izvorno antičko saživljavanje sa rječju. I kažem naših shvatanja, jer za nas riječ

2010-03-04T23:33:00.000+01:00

Nisam dugo pisala, a ne znam ni sta bih. Jos uvijek mislim da za pisanje treba imati dobar razlog.Mada ponekad izgleda da pricam bez razloga. Da pricam previse. Ali, ispade da pisem premalo. Sramota je pisati, ako nemas sta pametno. Receno, ode u vjetar, pa ponekad nije ni vazno. Napisano ostaje. Nema ispravke, crno na bijelo. Pa ti vidi sta ces.

2010-02-04T21:53:00.000+01:00

Razmišljam koliko ima smisla u ovome blogovanju, da li je to isto kao prosuti riječi u vjetar. Razmišljam, ja stalno razmišljam, a mislim ds ne bih trebala. Sveti Vladika Nikolaj Žički je rekao, neka se život talasa, a ti se staraj da ti duša bude mirna kao dubina morska... Neka se život talasa...ponekad mi se tako i čini, da se talasa, sam, bez mene. A ponekad, opet, podižem bune, izmišljam

Pepeljuga

2010-01-22T23:07:00.000+01:00

U meni, već odavno, u sjećanju, živi jedna slika, jedna priča. Priča o danu provedenom na psihijatriji.Preda mnom je stajala, kičasto obučena, jedna od pacijentkinja. Na licu tona šminke, crven karmin na usnama, i krug od njega na njenim obrazima, što se često viđa i na damama van bolničke ograde. Od tada nema više ništa protiv toga, uvijek pomislim da je problem negdje dublje. Šta li je vidjela

Razmisljanja

2010-01-22T22:37:00.000+01:00

Svi smo mi oštećeni, na neki način. Puni kompleksa, frustracija, fobija i čega sve ne. Pitanje je samo šta će se kad kod koga aktivirati. Ponekad mi se čini, kad se osvrnem oko sebe,da vidim more nasukanih, rastočenih brodova. RAstočene olupine, rekao je jednom Džoni Štulić. I živimo tako u strahovima, nemoćni da izrazimo osnovne emocije. Nemoćni da dopustimo da nam se nešto ocrta na licu.

Najdrazi citati iz nekih knjiga koje sam citala

2010-01-22T21:30:00.003+01:00