Tuesday, 14 August 2018

Jer krajevi i služe za to

Pusti da te se dotakne
zabrani da ti se priđe
i opet nećeš moći da nađeš mjeru za ono što je pitanje srca
postoje stvari neprevodive u riječi
postoje stvari neprevodive u do kraja svjesne odluke
ili ih osjećaš ili ne
i samo treba da ih odboluješ
sama
ali da vjeruješ da će ti se samo reći.
Jer krajevi i služe za to.


Kristalno jasno

Tako je lijep dan, nebo kristalno čisto,
toliko da na njemu vidiš kako iz tebe izbija na površinu
sve ono što je ostavljeno za misliti o njemu sutra
sve ono zapreteno
odloženo
za ovo sutra
i kuda ću sa sobom ja sa ovim kristalno čistim nebom iznad sebe?

Sunday, 4 March 2018

Usputna piskaranja 2

Kad sam već na blogu, i kad imam rijetke momente tišine u ovoj kući, treba da zapišem.

Nešto sam još naučila. Treba slušati samo sebe. Ono što ti se pojavi u žilama, ili u onoj mučnini u želucu, ili onom ježenju tijela. I ne treba odlagati neprijatne razgovore. I treba naučiti reći ne.
Stvarno je oslobađajuće sve to.  Inače mi ta priča da paziš da ne povrijediš nikog, odavno već ide na živce. Jer probala sam i tako. I onda povrijediš sve redom.
Jer taj neko će biti povrijeđen prije ili kasnije. I sve se svodi na isto.
I kad kažeš ne ništa se posebno neće dogoditi. Samo će tebi biti lakše. Drugi imaju svoj život. Imaju svoja da i ne. Previše mi lažne moći dodjeljujemo tim ljudima oko nas. I previše mislimo da je njima stalo. Možda ipak nije toliko, a?
Imamo samo sebe. To treba naučiti na vrijeme. I samo sa sobom trebamo biti u skladu. Jer jedino će tako i drugi moći biti u skladu sa nama. Ja tako mislim.
Ono voli bližnjeg svoga kao sebe samog, pretpostavlja da voliš sebe samog. Jer ne možeš ni bližnjeg. Ja to tako posmatram.
Sreća je u tebi. Ne u drugima. Kako god to danas izražavali ovi motivatori i veliki mislioci današnjice i jutrašnjice.

Usputna piskaranja

Čitav život vučem sa sobom papirčine, knjige, sveske, udžbenike, lektire, pisma, razglednice, škrabanja...
Pišem. Brišem. Podvlačim. Precrtavam. Čitav ovaj svoj život tako.
A opet mi se nekako čini da nisam ni slova o sebi rekla. Sve što sam mislila, željela, ili nisam, ostalo je tu. Na nekim linijama, kockicama, ili bez linija.
Ponekad naletim na to slučajno, ponekad namjerno. Nečega se sjetim. O drugom opet nemam pojma šta pišem. I gledam ko sam to ja bila. Ko sam to ja uopšte? I zašto mislim da ja još uvijek nisam?
A po svemu tome što čitam bi se reklo da jesam. Ili bar da sam bila.
I zašto ja sad uopšte mislim o tome? 

Thursday, 1 March 2018

Misliću o tome sutra

Postoje neka jutra teška, ledena, ogoljena, kad zapne u grudima nešto, pa ne može ni u želudac ni u grlo. Nego stoji tu, na pola. Boli. Osjetiš kako te probada.
I kad pretpostavljaš šta je, nemaš vremena da se baviš tim. Da to povratiš. Ili progutaš do kraja da ode u crijeva pa van. A bez toga ne može. Eto, tako dolaze na naplatu sva moja misliću o tome sutra.
A da nisam uvela to misliću o tome sutra, takav bi mi, možda, bio svaki dan.
A sinoć sam čitala Hegela i kaže da se mora izaći iz sebe van, postati nešto drugo sebi imanentnom i vratiti se kao određeno. Tako nekako. Razvoj svijesti u samosvijst. Dijalektika. Jebeno iskustvo.
I onda ti zakuca svu istinu u pojam. I ti kruži. Nek ti zapinje u grudima. I čak kad o sebi dosta znaš, čeka te uvijek ovako neko jutro, teško, ledeno, ogoljeno.

Najčitaniji postovi