Thursday, 1 February 2018

moja piskaranja iz studentskih dana

Vječno vraćanje istog. Ja bih ovo kruženje nazvala zarobljenošću. Sve mi je bliži From sa bjekstvom od slobode. Postala je preteška. Gdje je sredina između Frojda, Marksa i Froma? I da li je sredina vrlina, Aristotele?
A u svima nama čuči ono primitivno, ona želja da u bliskom nam čoporu punih pluća udišemo slobodu i kujemo zavjere protiv nečega što odredismo jačim. Prejaka riječ - sve sem sreće imam. Mada ona nije stvar komparacije već subjektiviteta. Ali, kako izbaciti interakciju? Sigurna sam da nivo svijesti umanjuje osjećaj sreće proporcionalno visini.
Previranje. Dijeljenje duše. Neprebol.
Treba li se zatvoriti kao Hegel i pustiti da pojam obiđe svijet?
Pusti pticu iz kaveza. Hoće li baš biti ista kad se vrati?



---------------------------------------

Pavić kaže da se od velikih ljubavi brže stari, i ja mu sve više vjerujem. Sreća se usljed opšte nesreće nikad ne prašta. Poslije toga nastupa momenat velike tišine. Kad se čuje komešanje zvijezda. Kad se more sprema na plimu.
Tišina je plodna kajanjem i introspekcijom.


---------------------------------------------------------------------------

Pitam se šta bi bilo da nema ogledala i da li bi bilo Borhesa kakvog znamo?


__________________________________________________

12.5.2000.

Prethodna noć je bila poput večeri francuskih klasika in memoriam Zoli i Balzaku.
Podizanje čaše Zolino, gutljaj Zolin i Balzakov, a spuštanje čist Balzak.
Sjaj i bijeda kurtizana na stolu, ispod stola noge Žerminala u ambijentu Trovačnice. Nana je bila tu. Trebalo ju je osjetiti kako pljuvačkom lijepi rastavljene riječi. Evgenija je plakala.
A ja u svemu čekam Stendala i hoću da se kockam sa gubitkom.
----------------------------------


Romantizam nudi mogućnost bijega, smanjuje rizik od infarkta i ulkusa. Umnogome pospješuje cirkulaciju. Romantizam je, dakle, medicinski zdrav.
Realizam, on, pak, povećava rizik od dobijanja realizmu nepoznatih bolesti. Ali može i da bude spasonosniji od romantizma, jer može da bude uzrokom suicida ili smrti bilo kojeg oblika. I da bude utoliko spasonosniji ukoliko ništa više ne bi imao da spasava. Pitanje je izbora. Ili?

Sunday, 21 January 2018

Daljine

Sjedim i gledam u ovo bijelo prazno
I prvi put osjećam daljinu
Boli ovo načeto u meni
I one riječi bole me sad
Hiljade riječi u suzu bi stale
A ti tako dalek
Zatvoren i nijem

Sjedim i gledam u ovo što se crni
Naviru misli
Naviru suze
Neprevodive u riječi
Ja, sebi daleka
Zatvaram se nijema.

Preskupo plaćam svaki ceh
Mutne oči ne naziru kraj
Tebe dalekog ne vidim više
Ali boli ovo u grudima znaj.

Boli ova nemoć, ne nehtijenje
Kud god da krenem nije pravi put
Kome da kažem, koga da pitam
Kuda da idem poslije tebe ja?

Sve što je ostalo

Znam šta da pišem ovaj put
Ali ne znam kome
Onom čovjeku što se budio kraj mene
Ili nekom drugom, dalekom i tuđem
Kome pišem ja?
Preskačem, evo, sve one teške riječi
Što ih ne želiš čuti, ako ti je lakše
Preskačem sve za šta si mislio
Da mi je dovoljno
A nije niti ce ikad biti
Neke ljude je bolje ubiti
Nego ih hraniti mrvicama
Preskačem i sve nježnosti čuvane
I suze i smijeh
Preskačem i pozdrave
Ne želim ni jedan više
Ako je to sve što je ostalo.

Thursday, 18 January 2018

Odrastanje ili kukavičluk, pitanje je sad?

Primijetila sa da ljudi najčešće svoj kukavičluk zovu odrastanjem. Kao, to tako mora. Vidiš kako svi. Vidiš kako je svima. Ćuti! Šta ti hoćeš? Šta izmišljaš?
I dobrovoljno prihvataju tuđe odluke. To zovu sudbinom. Brakovima. Vezama. Poslovima.
A ja sam uvijek mislila da je biti odrastao ono kad možeš sam donijeti odluku. O sebi. I za sebe. Ono kad ne zamijeniš mamu ženom, tatu mužem, stariju sestru poslom.
Ali ja, očigledno, pojma nemam. I, iskrena da budem, i volim što nemam. Ja ću po svom.

Wednesday, 17 January 2018

10.01.2010. Credo quia absurdum est

srećo,
igraš li se mnome
ili samo ispituješ nepoznato
u predjelima moje zbiljnosti
zašto vjerujem u tebe
radi čega te iščekujem
credo quia absurdum est
u doba alijenacije

Najčitaniji postovi