Sunday, 4 March 2018

Usputna piskaranja 2

Kad sam već na blogu, i kad imam rijetke momente tišine u ovoj kući, treba da zapišem.

Nešto sam još naučila. Treba slušati samo sebe. Ono što ti se pojavi u žilama, ili u onoj mučnini u želucu, ili onom ježenju tijela. I ne treba odlagati neprijatne razgovore. I treba naučiti reći ne.
Stvarno je oslobađajuće sve to.  Inače mi ta priča da paziš da ne povrijediš nikog, odavno već ide na živce. Jer probala sam i tako. I onda povrijediš sve redom.
Jer taj neko će biti povrijeđen prije ili kasnije. I sve se svodi na isto.
I kad kažeš ne ništa se posebno neće dogoditi. Samo će tebi biti lakše. Drugi imaju svoj život. Imaju svoja da i ne. Previše mi lažne moći dodjeljujemo tim ljudima oko nas. I previše mislimo da je njima stalo. Možda ipak nije toliko, a?
Imamo samo sebe. To treba naučiti na vrijeme. I samo sa sobom trebamo biti u skladu. Jer jedino će tako i drugi moći biti u skladu sa nama. Ja tako mislim.
Ono voli bližnjeg svoga kao sebe samog, pretpostavlja da voliš sebe samog. Jer ne možeš ni bližnjeg. Ja to tako posmatram.
Sreća je u tebi. Ne u drugima. Kako god to danas izražavali ovi motivatori i veliki mislioci današnjice i jutrašnjice.

Usputna piskaranja

Čitav život vučem sa sobom papirčine, knjige, sveske, udžbenike, lektire, pisma, razglednice, škrabanja...
Pišem. Brišem. Podvlačim. Precrtavam. Čitav ovaj svoj život tako.
A opet mi se nekako čini da nisam ni slova o sebi rekla. Sve što sam mislila, željela, ili nisam, ostalo je tu. Na nekim linijama, kockicama, ili bez linija.
Ponekad naletim na to slučajno, ponekad namjerno. Nečega se sjetim. O drugom opet nemam pojma šta pišem. I gledam ko sam to ja bila. Ko sam to ja uopšte? I zašto mislim da ja još uvijek nisam?
A po svemu tome što čitam bi se reklo da jesam. Ili bar da sam bila.
I zašto ja sad uopšte mislim o tome? 

Thursday, 1 March 2018

Misliću o tome sutra

Postoje neka jutra teška, ledena, ogoljena, kad zapne u grudima nešto, pa ne može ni u želudac ni u grlo. Nego stoji tu, na pola. Boli. Osjetiš kako te probada.
I kad pretpostavljaš šta je, nemaš vremena da se baviš tim. Da to povratiš. Ili progutaš do kraja da ode u crijeva pa van. A bez toga ne može. Eto, tako dolaze na naplatu sva moja misliću o tome sutra.
A da nisam uvela to misliću o tome sutra, takav bi mi, možda, bio svaki dan.
A sinoć sam čitala Hegela i kaže da se mora izaći iz sebe van, postati nešto drugo sebi imanentnom i vratiti se kao određeno. Tako nekako. Razvoj svijesti u samosvijst. Dijalektika. Jebeno iskustvo.
I onda ti zakuca svu istinu u pojam. I ti kruži. Nek ti zapinje u grudima. I čak kad o sebi dosta znaš, čeka te uvijek ovako neko jutro, teško, ledeno, ogoljeno.

Thursday, 1 February 2018

moja piskaranja iz studentskih dana

Vječno vraćanje istog. Ja bih ovo kruženje nazvala zarobljenošću. Sve mi je bliži From sa bjekstvom od slobode. Postala je preteška. Gdje je sredina između Frojda, Marksa i Froma? I da li je sredina vrlina, Aristotele?
A u svima nama čuči ono primitivno, ona želja da u bliskom nam čoporu punih pluća udišemo slobodu i kujemo zavjere protiv nečega što odredismo jačim. Prejaka riječ - sve sem sreće imam. Mada ona nije stvar komparacije već subjektiviteta. Ali, kako izbaciti interakciju? Sigurna sam da nivo svijesti umanjuje osjećaj sreće proporcionalno visini.
Previranje. Dijeljenje duše. Neprebol.
Treba li se zatvoriti kao Hegel i pustiti da pojam obiđe svijet?
Pusti pticu iz kaveza. Hoće li baš biti ista kad se vrati?



---------------------------------------

Pavić kaže da se od velikih ljubavi brže stari, i ja mu sve više vjerujem. Sreća se usljed opšte nesreće nikad ne prašta. Poslije toga nastupa momenat velike tišine. Kad se čuje komešanje zvijezda. Kad se more sprema na plimu.
Tišina je plodna kajanjem i introspekcijom.


---------------------------------------------------------------------------

Pitam se šta bi bilo da nema ogledala i da li bi bilo Borhesa kakvog znamo?


__________________________________________________

12.5.2000.

Prethodna noć je bila poput večeri francuskih klasika in memoriam Zoli i Balzaku.
Podizanje čaše Zolino, gutljaj Zolin i Balzakov, a spuštanje čist Balzak.
Sjaj i bijeda kurtizana na stolu, ispod stola noge Žerminala u ambijentu Trovačnice. Nana je bila tu. Trebalo ju je osjetiti kako pljuvačkom lijepi rastavljene riječi. Evgenija je plakala.
A ja u svemu čekam Stendala i hoću da se kockam sa gubitkom.
----------------------------------


Romantizam nudi mogućnost bijega, smanjuje rizik od infarkta i ulkusa. Umnogome pospješuje cirkulaciju. Romantizam je, dakle, medicinski zdrav.
Realizam, on, pak, povećava rizik od dobijanja realizmu nepoznatih bolesti. Ali može i da bude spasonosniji od romantizma, jer može da bude uzrokom suicida ili smrti bilo kojeg oblika. I da bude utoliko spasonosniji ukoliko ništa više ne bi imao da spasava. Pitanje je izbora. Ili?

Sunday, 21 January 2018

Daljine

Sjedim i gledam u ovo bijelo prazno
I prvi put osjećam daljinu
Boli ovo načeto u meni
I one riječi bole me sad
Hiljade riječi u suzu bi stale
A ti tako dalek
Zatvoren i nijem

Sjedim i gledam u ovo što se crni
Naviru misli
Naviru suze
Neprevodive u riječi
Ja, sebi daleka
Zatvaram se nijema.

Preskupo plaćam svaki ceh
Mutne oči ne naziru kraj
Tebe dalekog ne vidim više
Ali boli ovo u grudima znaj.

Boli ova nemoć, ne nehtijenje
Kud god da krenem nije pravi put
Kome da kažem, koga da pitam
Kuda da idem poslije tebe ja?

Najčitaniji postovi