Pepeljuga

U meni, već odavno, u sjećanju, živi jedna slika, jedna priča. Priča o danu provedenom na psihijatriji. Preda mnom je stajala, kičasto obučena, jedna od pacijentkinja. Na licu tona šminke, crven karmin na usnama, i krug od njega na njenim obrazima, što se često viđa i na damama van bolničke ograde. Od tada nema više ništa protiv toga, uvijek pomislim da je problem negdje dublje.
Šta li je vidjela na mom licu, šta joj je ulilo povjerenje da priča svoju priču, tiho, da ostali ne čuju? Počela je histeričnim smijehom, valjda da stvori alibi, ako vidi u mojim očima da ne razumijem. Nije me zavarala, i moje oči su joj rekle da ću razumjeti. Počela je priču, tu, u čekaonici, ispod iscjepanih stranica slikovnice na zidu, za koje sam se pitala otkud tu i zašto su ispreturane. Moj obični, zdravi razum, nije shvatao zašto su bile poredane bez ikakvog reda, naopako, drugačije od onoga što sam ja o Pepeljugi zapamtila. Vidjela je da ih gledam i rekla da ih je on polijepila tu. Baš tu, u čekaonicu, na čekanje. Kao da je htjela da se susreću tu sa njom unutra i sa njom izvana. Slušala sam je. Nemaju sve bajke srećan kraj. Rekla je: Bila sam princeza, srećna, lijepa, obučena kao princeza. Mama je bila živa. Imala sam svog princa i voljeli smo se. Išla sam na balove, bila srećna. Onda je mama umrla. Maćeha se uselila kod nas. Izlaz iz svega sam tražila u balovima sa svojim princom i bila princeza, srećna, lijepa, obučena kao princeza. A onda je on otišao...
Pogledala me je zavjerenički i rekla: eto, ja sam ih poredala kako je to išlo kod mene. Ona i princ gledali su me sa vrha piramide od stranica slikovnice na zidu.
Otpuhnula je dim cigarete, popravila mini suknju. Pomislih, razum se gubi, ali ne i instinkt. Ušao je drugi pacijent, i moja Pepeljuga me pogledala tužno, i povinovala se njegovim dodirima. Krenuli su. Nasmiješila sam joj se i pozdravila je. Kočije su postale bundeve. Bajka je prestala. Trebalo se vratiti u kolotečinu, i ona je to bolje od mene znala.

Razmišljanja o postmoderni

Svi smo mi oštećeni, na neki način. Puni kompleksa, frustracija, fobija i čega sve ne. Pitanje je samo šta će se kad kod koga aktivirati. Ponekad mi se čini, kad se osvrnem oko sebe, da vidim more nasukanih, rastočenih brodova. Rastočene olupine, rekao je jednom Džoni Štulić.
I živimo tako u strahovima, nemoćni da izrazimo osnovne emocije. Nemoćni da dopustimo da nam se nešto ocrta na licu. Nemoćni da reagujemo. Devalvacija vrijednosti. Društveno devijantan oblik ponašanja postala je i iskrena facijalna ekspresija. Verbalnu ne treba ni spominjati. Da, došao si na čistinu ti humanumu postmoderne. Indivuduo koja imaš strah od individualnosti. Strah od vjetrometine, brisanog prostora. To je groteskno.
Zar je moguće da nema izbora? Da li je nemoguće balansirati između dva drevna principa? Ili je, ipak, Kjerkegor dobro rekao ili-ili?
Strijepimo, osvijetljeni mračnim danima ove naše postmoderne. Strijepimo pred dostignućima za koje se vijekovima ginulo. Sve mi je jasnije Fromovo Bjekstvo od slobode. Ne znamo šta ćemo sa svim tim, sa slobodom. Punimo frižidere, kad smo već prazni iznutra. I srećni smo jedino ako vidimo gomilu smeća, jer jedino potrošnja opravdava postojanje. A trošimo sebe. Rasipamo se polako i ostavljamo po kontejnerima lošeg života, loših navika i neispunjenih snova. Ili još gore, prestali smo i da sanjamo. Ostavljeni, ili svjesno zaustavljeni. Ukalupljeni. Više svojom voljom nego okolnostima kojima tako često volimo pribjeći.

Neka moja piskaranja

---------------------------------------------------



sudbina drži u ruci adute
tvoje je da  blefiraš
jača je i kad ne vara
Moira je iznad smisla

---------------------------------------------------

izgleda kao pobjeda
a znam da nije
to što uspijevam poslije tebe
da se smijem

-------------------------------------------------------

Virtuelni svijet
I ja u njemu
Samo rijeci
Rijeci
Samo riječi.

---------------------------------------------------------------

Mrak svjetlošću  zovem
Tebe prizivam

----------------------------------------------------------
Tvojm željom vođena
Moja želja luta

------------------------------------------------------------

Ako se ne izgubim
Kako ću znati koji je pravi put

----------------------------------------------------

Posjedujem li dovoljnu
Količinu ludila da opstanem
U svijetu novij vrijednosti
Imam li snage u sebi
Da prebrodim krize
I preživim sve ljudske niskosti?

-----------------------------------------

Nepitanje pitanja
Me izbaci iz takza
Zar si tako okrutna
Da, ti, svakodnevice



-----------------------------------


Teško je kriti svitanje
Kad bi htio da je noć  duža.

-------------------------------------------------------

Ne volim praznike, jer mirišu groteskno.

-------------------------------------------------------
U plamenu izgara želja
Moje i tvoje ruke u neskladu.

--------------------------------------------

Andrić bi te, da si žena
Zvao Jelena.

----------------------------------------------------


Počinje s velikim osjećajem sreće
I raste
Do bola.

------------------------------------------------------

Imam sve što poželim
Sem onog što jesam.

---------------------------------------------------

Jednom će me ubiti intuicija.

----------------------------------------------------------
I paučina nešto ulovi, zar ne?

----------------------------------------------------------

Smisleni besmisao besmislenog smisla
Besmisleni smisao smislenog besmisla

-------------------------------------------------------

Kako sam opet uspjela sve da upropastim
ne znam
ali znam da će se ponoviti

--------------------------------------------

Umiru pjesnici u oskudna vremena
Pjesan što imenuje zemlju
Se utišava
I čemu Hajdeger?

------------------------------------------------




Toliki je izbor grešaka da je nemoguće ne pogriješiti ponovo.


_______________________________________________________

Smijacu se. Namjerno to radim.

________________________________________________

Biti lud? Ni to nije rješenje. Naći će se neko ko će ti reći da se ispod toga krije genijalnost.

_____________________________


Serije se zovu razbibrigom. Dakle razbi nas briga.
_____________________________________


Kažu ljudi ne znaš šta imaš dok to ne izgubiš. Da li je saznanje vrijedno gubitka?




















Nova godina

Prelaz iz stare u Novu godinu je, oduvijek, bilo vrijeme za polaganje računa, podvlačenje crta, sumiranja i šta sve ne. A meni ništa ne pada na pamet. To nije dobro, a nije ni svojstveno meni. Vidjećemo. Možda ova godina bude drugačija od svih :)

Najčitaniji postovi