?

Kaze Andrić -kad nisam očajan, ja ne vrijedim ništa. E ja ne vrijedim ni tada. Očaj je jedina vrijednost koja se nametne i onda Ja ostaje u drugom planu. Gadno je i kad je čovjek mjera svih stvari. I onih koje jesu, a pogotovo onih koje nisu. Ja vječito nešto mjerim prema sebi. Pa mi sve maleno, usko, tijesno. Pa mi sve veliko, šlampavo. Ja u vječitom raskoraku sa svijetom. A kako da ne mjerim prema sebi? Prema kome ću? A zašto sebe ne volim ponekad ?

Pisanje liječi

Kažu, pisanje liječi. Ako ne liječi, ono olakšava. Hajde da probamo.

Da li je pisanje olakšavajuće, jer je razgovor sa samim sobom, ili je pisanje lijek, jer, eto, pruža nam nadu da će nekad neko pročitati i razumjeti. Briga me za druge da li će razumijeti. Hoću ja da razumijem. Hoću ja da znam. Hoću da vidim šta mi je. A znam tačno šta mi je. Pisanje olakšava...
Ja mislim da pisanje suočava, onako kako je Meša Selimovći mislio kada je rekao: gledam u riječi, nišane misli. Zato olakšava, jer je ono što napišemo nišan. Nadgrobni spomenik jednoj misli. I zato je lakše, jer te misli više nema. Samo, da li je lakše i kad je misao lijepa? Treba li lijepoj misli nišan?

Pisanje liječi... Ponekad bih da pišem, da neku misao zarobim u stih, ali i stihovi budu prozni. Kod mene je sve nekako epskih razmjera, lirika miruje.

Panta rei, reče, dva puta u istu vodu ne možeš zagaziti. Možda je i bolje da je tako.