Kazu, sluzbeni put u Visegrad. Ja u cudu. Konacno cu vidjeti na Drini cupriju! Ne mogu da vjerujem. U glavi se odmotavaju slike sa srpskog jezika, kada je profesorica Dara dijelila keceve iz te lektire, kao iz rukava. Vidim u glavi most dug dvjesta i pedeset koraka. Ne znam nikako na cije korake je mislila, ali, mislim se, korak kao korak. Pa na sredini terase, cini mi se pet koraka duge i tokiko siroke. Utjerala je Dara strah od neprimjecivanja detalja, da se ponekad pitam kako neko zivi bez toga. Kako neko uopste zivi a da ne zna koliko je ovaj most dug, da je grof Vronski vidio maglu s prozora, kako je kokos u Madam Bovari gledala s tavanice i tome slicno.
Ma ja ne mogu da docekam dan kada cu krenuti. Razmisljam nesto, iako se Nobelova daje za djelo, mora i taj most da je nesto posebno, kada je onolika knjiga o njemu nastala.
Mislim se, Daro, sad ces da vidis, pa kad ja kazem, kao u onom vicu- cuj cit`o, hod`o po njemu.
Vozim ja i vozim. 39 tunela do Visegrada od Rogatice. Sve cekam ja taj velelepni most. Razmisljam da ga odmah idem vidjeti prije nego sto i dodjem u motel. I prodjem ja kraj mosta.
Mislim, ma samo da ostavim stvari, pa kad ja dodjem tamo, bice to drugacije.
I dodjem ja na most! Prebrojim korake do sofe, nekako ih nema 125, ali ajde, rekoh, Andric je sitnim korakom gazio. I gledam, i gledam i opet mi se nista ne desava.
Zapalim jednu cigaretu i gledam, preko put mene, sjedi jedan stranac, pije Lav pivo, fotografise i nesto gleda u daljinu i zapisuje u notes. Pita da me fotografise mojimaparatom, rekoh naravno, pa kako da budem bez toga.
Mislim se, i njega su prevarile recenzije i njega je zajebao Nobel. Pa dodje on u Visegrad. Dodje on na most, kao i ja, a nigdje Fate Avdagine, nigdje Salke Corkana, samo plac na kojem Kusturica planira Kamengrad. Kao spomenik ideji.
A grad bas ruzan, nista u njemu nema, ni svjetla na mostu, ni hotela, ni ljudi na ulicama, ni suvenira.
Sjedim ja na terasi, poneko prodje, Drina huci podamnom, kamen uglacan, hronogram bijel. Stavim ruke na kamenu ogradu da osjetim kako to ovaj most zivi kraj ovih ljudi danasnjih.
Gledam, pust je, nema ni kafedzije, nista na njemu nema, i pomislim kako je tuzno ovom mostu. I kako je sam. Kao da je samo postojao i postoji u knjizi, i kako je sve ovo ovdje ravnodusno prema njemu.
A mi citamo o njemu, o desavanjima oko mosta, o istoriji jednog naroda, o podizanju spomenika da se nikad ne zaboravi. A ljudima je svejedno.
I sve sam bliza shvatanju, da je sve u ideji. I u par pojedinaca kao sto je Kusturica, koji slijedi jednu ideju, ma kako Visegrad ili bilo ko bili ravnodusni.
