On i ona

Bila jednom jedna žena. I bio jednom jedan muškarac. On i ona. Da sakrijem identitet.
Evo šta mi je ona rekla, a ja oblikovala u priču:

Bili su dugo u vezi. Sve je bilo divno i krasno, za druge. I za nju i njega jedno vrijeme.
Onda su naišla neka teška vremena. Svako se, kako to biva obično nakon dugo vremena provedenog zajedno, počeo preispitivati. Ili je to samo ona radila, ne zna. Ali nabavila je neke druge oči, da ne bi morala da nabavi drugu sebe. Bar nešto da ostane. Razmišljala je kako će lakše vratiti stare oči nego staru cijelu sebe. Htjela je da bude praktična. I nije ni to išlo lako. Jer ga je voljela. Nije htjela da se mijenja, ni kada ju je neizdržljivo peklo pod kožom. Nije htjela da se mijenja ni kada se sve mijenalo oko nje. Ni kada su sve propuštene prilike plakale od neostvarenja.  Nije htjela da se mijenja zbog njega. Iako je viđala da kod njega taj proces teče drugačije. Recimo ujutro na jastuku je vidjala svjetlost koja se drugačije prelama na njegovom licu. Popodne bi viđala neku sjenku koja je išla malo drugačije od njega. Kao da je, ta sjenka, našla neki svoj put nevezan sa tijelom koje joj je potrebno da bi bila sjenka. Onda bi i uveče viđala kako se noć drugačije odbija od njegov san. Ali nije htjela da se mijenja. Prihvatila je i tračak svjetla koji je bio drugačiji, i sjenku i noć koja drugačije pada na njegov san.. Možda joj je tako bilo lakše. A vjerovatno zato što ga je voljela.
Onda je, pričala mi je, došao jedan najtamniji dan. Zraka sunca, sjena i noć su se preklopili i pomiješali i poništili. Svega je nestalo, kao kad jednim udarcem ubiješ tri muve. Jak udarac. Iz duše.
On je njoj rekao da bi volio da je umro. Rekla mu je da ona ne bi voljela da je umro. I u tom trenutku pomračenja ga je voljela. Ali ono  što se dugo taložilo, poniženje, strah i bol nije mogla da zaboravi.
Neki dan ga je poljubila i zagrlila. On nije znao zašto to radi. Ona je znala. I tu noć je sanjala san.

A taj san ne mogu da pišem. Ni ona ga ne zna pretvoriti u značenje da me pita, da mi kaže nešto smisleno.  Ali vidim kao da se boji. Kaže samo stala sam na sjenku i otkinula je. Gadi mi se. 


Od prošlosti se ne živi

Ponekad se sama sebi divim zbog sposobnosti kojom brzinom zaboravljam. Iako to neke iritira do besvijesti.  To, dakako, za mene ima mnogo dobrih strana. o lošim ionako ne želim da mislim.
I stvarno ne razumijem zbog čega je prošlost nekima toliko važna. I zašto bih ja sad trebala da raspredam šta je bilo. I kako je bilo. I šta bi bilo kad bi bilo.
Prosto, smatram da se od prošlosti ne živi. Smatram da opterećuje. Da je dosadna i naporna. i da je mnogo važnije ono što je sada. Nije toliko važno ni ono što će biti. Jer ne znamo.
Eto šta ja o prošlosti mislim. Jer znam samo ovo sada. Pa čak i na to nekad ne mogu da utičem.
I neka ne misle svi dobri i svi loši ljudi, da ne pamtim ništa. Pamtim. Ali mi malo znači za sada.
I zašto bih trebala da imam jasna sjećanja o baš svemu, kad su mnoge stvari ionako promijenile mene prošlu,  ovu koja sam sada. I napravile me ovom sada za ubuduće. Koje će opet jednom biti prošlost. A ja opet biti neka prošla sadašnja. Ne treba čovjeku bolje sjećanje od toga.
Tako ja to sada mislim, i neka me se mane svi dušebrižnici, i oni koji misle da znaju onu prošlu.
Jer već sada sam drugačija. I u ovome sada želim da se mijenjam.

Učinila mi se prigodnom

I can't get no satisfaction
I can't get no satisfaction
'Cause I try and I try and I try and I try
I can't get no, I can't get no
When I'm drivin' in my car
And that man comes on the radio
And he's tellin' me more and more
About some useless information
Supposed to fire my imagination
I can't get no, oh no no no
Hey hey hey, that's what I say
I can't get no satisfaction
I can't get no satisfaction
'Cause I try and I try and I try and I try
I can't get no, I can't get no
When I'm watchin' my TV
And that man comes on to tell me
How white my shirts can be
But he can't be a man 'cause he doesn't smoke
The same cigarrettes as me
I can't get no, oh no no no
Hey hey hey, that's what I say
I can't get no satisfaction
I can't get no girl reaction
Cause I try and I try and I try and I try
I can't get no, I can't get no
When I'm ridin' round the world
And I'm doin' this and I'm signing that
And I'm tryin' to make some girl
Who tells me baby better come back later next week
Cause you see I'm on losing streak
I can't get no, oh no no no
Hey hey hey, that's what I say
I can't get no, I can't get no
I can't get no satisfaction
No satisfaction, no satisfaction, no satisfaction


THE ROLLING STONES I can get no satisfaction

niko ne prepoznaje

niko ne prepoznaje snenost
u dubini mojih tamnih očiju
niko ne prepoznaje strah
iza gomile riječi
niko ne prepoznaje dijete
iza kontura žene
niko nikad nije znao da me uzme
za ruku i ukroti dah
poljupcem koji ne trpi pogovor
pa čak ako i on dođe
niko nije osjetio da samo treba
da nastavi dalje
i da isplačem more iz ovih tamnih očiju
i zgrčenim rukama
da mu dam modrinu
ne bi se ni tad našao neko
da prepozna
posljednju želju da se bude obična

Fear of the dark

                               Ni muzika, ni riječi, ni slike
                                    ništa ne pomaže kad si sam sa sobom
                                    s hladnom noći oko sebe
                                    i kad čuješ samo otkucaje svog srca
                                    strijepnja viri iz svake tišine
                                    lagano se penje duž kičmenog stuba
                                    grabi za srce, pohotljivo i besramno
                                    oduzima ti dah
                                    strah
                                    tješiš se iskustvima
                                    granice ludila još niko ne zna
                                    normalnost je svedena na jeftinu cijenu
                                    svuda oko tebe ogoljelo drveće
                                    sam si i čuješ samo srce
                                    u njemu ćutiš strah
                                    ne vrijedi da urlaš niko neće čuti
                                    vrata ti neće otvoriti, nemaš kome da bježiš
                                    ostani
                                    osjeti strah
                                    ne trudi se da shvatiš
                                    strah ne trpi empirijske šeme
                                    suoči se
                                    ako preživiš

                                    nestaće

neka moja poezija

Otkini se i brani me od svijeta
Ti, uspavana, prirasla sujeto
Budi rosa na cvijeću
Moje uspavane hrabrosti
Otkini se i stupaj preda mnom
Ne budi mi sjena
Poljuljana samouvjerenosti
Ja mogu više
Samo sam zamrznuta
Melanholijom
               Ubijena dosadom  

Neka moja poezija

                                              dopustiću da me vodiš
                                              kroz noć
                                              lutajući da dočekamo zoru
                                              odbaci sve ono što znaš
                                              o meni
                                              prećuti i istinu i laž
                                              lutanjem da izbrišemo prostor

                                              ćutanjem da izbrišemo vrijeme



srećo,
igraš li se mnome
ili
samo ispituješ nepoznato
u predjelima moje zbiljnosti
zašto vjerujem u tebe
radi ćega te iščekujem
credo quia absurdum est
u doba alijenacije




                                              gubim te
                                              a još te nemam
                                              pretačem bijes u rečenice
                                              metafora je ćutanje u jeziku
                                              a ja ti jasno kažem
                                              boli







Čitam o ženama

Čitam ja tako kako se žene danas ne snalaze nikako da budu majke.Čitam ja kako se žene ne snalaze da budu domaćice nikako. Čitam, tako kako se ne snalaze nikako da budu ni žene. Razmišljam, dva su razloga za to: ili mi više nismo žene ili se radi o kritičkom preispitivanju stereotipa kojima smo bombardovani od rođenja. Ipak, mislim da je ovo drugo. Barem je meni prihvatljivije. Otkako se rodimo, počinje to oblikovanje. Dječak mora imati plavo. Djevojčica roze. Dječak mora dobiti automobil i pušku. Djevojčica lutku i posuđe. A djeca u ranom uzrastu uče imitiraujći. I od onog što im je dostupno. Na njihovu ličnost, samu po sebi, malo ko obraća pažnju. Pa ti sad vidi šta ćeš. I tako se ti igraš time što ti daju. I učiš od sredine u koju si stavljen, ni dužan ni kriv. Pa onda malo odrasteš. Vidiš da nije sve ni plavo ni roze. Vidiš neki dječaci se igraju posuđem, a neke djevojčice automobilom. Pa odeš do ovih svojih. Oni ti kažu, kod nas je tako, vidjećeš poslije. Pa ti vidi šta ćeš. Pa ti onda gledaš šta ćeš. Pa onda više ne ideš kod ovih svojih, već ćutiš o tome sa čim se ti igraš sada. I uvedeš recimo žutu boju još. Pa onda opet rasteš. Pored prve, sad imaš i neku drugu sredinu. Ona opet ima svoja pravila. Pa pored plave, roze i tvoje recimo žute boje, sad treba dodati i mao sive boje, možda. Ako ti i tad padne na pamet da upitaš da li je sav svijet u te četiri boje, mogli bi ti opet reći tako je to kako je. Imaš te boje, zar ti nije dosta? Šta ti želiš još? Poslije toga možeš samo da ćutiš i da se praviš da je to tako. Možda si već i usvojila model. Ili da ubijediš druge da i ti jesi takva. Ili da se preispituješ. Ali i ako se preispituješ nemoj to nikom reći. Boji svojim bojama. Drugi ionako o tebi pojma nemaju. A možda i oni od drugih kriju svoje boje. Ili su takvi kakvi jesu, jer je s stereotipima najlakše. Tako je to u društvu gdje curicama daju rozu, a dječacima plavu boju.

gledam tuđe prozore

Ima jutara teških, hladnih, smutljivih. Ima jutara kao nastavaka nekih tuznih snova. Ili nastavaka nemanja snova. Svejedno. Gledam jutros tudje prozore i pitam se da li se i iza njih kriju neke nedovršene priče, nesanjani sni, neke samoće, neke smutnje. Svako u sebi krije citav jedan svijet. Neke nikad niko ne vidi. A u neke greškom neko nekad zaviri i napravi više štete nego da su ostali neotvoreni.

Praznina

Od svih osjecanja najopasnije je osjecati prazninu. Jedno veliko i gladno nista. Kad ne znas ko si. Sta zelis. Sta si postala. Sta je ostalo.
Grebe iznutra to prazno. Hrani se strahom i suzama.

Jesam li ja to srećna zapravo?

Uvijek sam mastala samo o par stvari meni bitnih za cijeli zivot.
Od kad za sebe znam uvijek isto sam zeljela.
Prosto.  Jednostavno. Obicno.
I dao mi je Bog. Hvala mu.
Jesam li ja to srecna zapravo?

Mjere su čudo

Kazu da u životu dobijes tacno onoliko iskušenja koliko možeš da podneses. Ni gram manje, ni gram vise.
Iako je to donekle tacno pitam se sta je sa onim koji su zbog neceg izgubili razum. O kakvoj gramazi se tu radilo? Ili je njima bas to i trebalo?
Nakon svega sto sam prozivjela vidim da su mjere jedno cudo. Ali se o posojedicama malo prica. Svi vide mjere. Niko ono ispod.  Ali to, valjda, i ide tako da drugima nije vazno.
Covjek se radja zivi i umire sam.

Čovjek kao kofer

Koliko dugo covjek može da živi kao kofer? Kao kofer u koji gura sve sto je bio, sto jeste i sta zeli biti? Da ga otvori ponekad ili vise nikad?
Zivot tece. I mimo kofera. A po koferu samo  slaze slojeve prašine. Mozda je unutra blago. Mozda samo neupotrebljivo smeće. Ali kako da znas ako nikad nikom ne dozvolis vise da barem priviri. Ne znam. Nikad ne znam sta je lakse...

cinilo ti se da je gotovo

Ima tako dana
Kad mislis da si ih sve vec isplakala
Da nema u tebi vise ni kap
I da vec sve o sebi znas
Ima tih suznih dana sto te demantuju
I opet osjetis ivice kruga
A cinilo ti se da je gotovo

Vrijeme koje boli

Razmisljala sam jos o necemu.
Kad ti se dogode neke stvari, pitas se zasto? Kako? Da li je moralo?
A onda shvatis, vremenom koje boli, da ti je to samo Bog otvorio nevidece oci.
I onda shvatis da je bol neminovna ako znas da volis, da sanjas, da se smijes i da hoćes istinu.
I da je iskrenost tako rijetka. I hrabrost.
Ali, isto tako shvatis, da treba da njegujes sebe kakav god da si. Jer, na kraju krajeva, samo sebe i imas i nosis kroz svijet i vrijeme.
I shvatis da je sve lako kad imas sa kim, a kad nemas da je i rijec cak zaludna.
Kad izgubis sebe zbog drugih, nista ne vrijedi. Svima je svejedno.
A i da im je stalo, to vise nisi ti, ni onaj do kojeg im je stalo...
To sam shvatila. Mozda pogrešno. Ko zna...

vrijeme...

Postojalo je jedno vrijeme prije...
Sad imam ovo sto imam.
I mozda nesto ispred...ili sigurno nesto ispred jer je to jedino sto moze. I treba.
Mozda postoji nesto lijepo sto ceka. Mozda ne.
Ali ce svakako vise biti moje od ovog vremena kojeg vise nema.
I to je dobro.

djevojčica

Scucurila se
I cuti
Negdje duboko u meni
Ona djevojcica
Drhti od straha
Nijema od jeze
Samo joj crne oci
Sijaju
U mojoj tami
Ko zna...

Juda

Mislim da je i Juda
Tako grlio
I takav izraz nosio u očima
U kom se prelama
Strasna sudbina
I ja sam imala trideset i tri
I rodjena sam na isti dan

Može li zolja ubiti leptira

Bio jednom jedan djecak. Nije vazno kako se zove. Sad postoji kao covjek.
Igrao se tu, oko nas, bezbrižno i lako kako to samo djeca znaju. Zapravo, odrasli i ne znaju da se igraju.
Povela se prica o ratu. Bombe, tenkovi, rovovi, zolje, puske...
I tako, tece prica. I tako, tece njegova igra.
I zaustavi se dijete tad, okrenu se meni i pita: tetka, može li ta zolja ubiti leptira?
Da li je to pitanje instinktivno i sudbonosno uputio meni, ili sam tad jedina cutala, ja ne znam, vise se ne sjecam.
Ali se sjecam da sam nedugo poslije toga umjesto prava upisala filozofiju. 

kada bi me pitali

Kada bi me pitali
Ne bih znala
Jer ja, naravno,
Nikad ne znam
Otkud na svjetlo
Izadje
Sjenka
Moje obmane

sve će proći

I tako...
Sve ce proci
I dani i noci
I suze i smijeh
I radost i tuga
Sve ce proci

Nova godina ikad

Kafana
U njoj nakit od Nove godine
Iako je kraj februara
Pomislih
Dobro je, ipak
Imati Novu godinu bilo kad

ima li ikog

hrabrost kad ne treba
strah od pogresnih ljudi
ja u protivrjecnosti
sa sobom
 sa svijetom
 u meni
 izranjaju davne rijeci
vjecnost odzvanja
smijehom
 eho
cujem
duboko
u sebi
 milijarde ljudi zivi
samo ja se pitam
ima li ikog sem Boga uz mene

Najčitaniji postovi