Bio jednom jedan djecak. Nije vazno kako se zove. Sad postoji kao covjek.
Igrao se tu, oko nas, bezbrižno i lako kako to samo djeca znaju. Zapravo, odrasli i ne znaju da se igraju.
Povela se prica o ratu. Bombe, tenkovi, rovovi, zolje, puske...
I tako, tece prica. I tako, tece njegova igra.
I zaustavi se dijete tad, okrenu se meni i pita: tetka, može li ta zolja ubiti leptira?
Da li je to pitanje instinktivno i sudbonosno uputio meni, ili sam tad jedina cutala, ja ne znam, vise se ne sjecam.
Ali se sjecam da sam nedugo poslije toga umjesto prava upisala filozofiju.
Igrao se tu, oko nas, bezbrižno i lako kako to samo djeca znaju. Zapravo, odrasli i ne znaju da se igraju.
Povela se prica o ratu. Bombe, tenkovi, rovovi, zolje, puske...
I tako, tece prica. I tako, tece njegova igra.
I zaustavi se dijete tad, okrenu se meni i pita: tetka, može li ta zolja ubiti leptira?
Da li je to pitanje instinktivno i sudbonosno uputio meni, ili sam tad jedina cutala, ja ne znam, vise se ne sjecam.
Ali se sjecam da sam nedugo poslije toga umjesto prava upisala filozofiju.
