Vrijeme koje boli

Razmisljala sam jos o necemu.
Kad ti se dogode neke stvari, pitas se zasto? Kako? Da li je moralo?
A onda shvatis, vremenom koje boli, da ti je to samo Bog otvorio nevidece oci.
I onda shvatis da je bol neminovna ako znas da volis, da sanjas, da se smijes i da hoćes istinu.
I da je iskrenost tako rijetka. I hrabrost.
Ali, isto tako shvatis, da treba da njegujes sebe kakav god da si. Jer, na kraju krajeva, samo sebe i imas i nosis kroz svijet i vrijeme.
I shvatis da je sve lako kad imas sa kim, a kad nemas da je i rijec cak zaludna.
Kad izgubis sebe zbog drugih, nista ne vrijedi. Svima je svejedno.
A i da im je stalo, to vise nisi ti, ni onaj do kojeg im je stalo...
To sam shvatila. Mozda pogrešno. Ko zna...

vrijeme...

Postojalo je jedno vrijeme prije...
Sad imam ovo sto imam.
I mozda nesto ispred...ili sigurno nesto ispred jer je to jedino sto moze. I treba.
Mozda postoji nesto lijepo sto ceka. Mozda ne.
Ali ce svakako vise biti moje od ovog vremena kojeg vise nema.
I to je dobro.