Kontemplacije pred Novu godinu

Ima ljudi koji se zatrpaju obavezama, navikama, svojom slikom u tuđim očima. I ja ne znam šta ću s njima.
Ne može te odrediti neko drugi. Ne može ti neko drugi biti kriv, ili prav, ili reper za ono što jesi.
Ljudi su promjenljiva kategorija u životu. Ono što je jedina konstanta si ti. Ali i ti si konstanta koja se mijenja.
Moraš naučiti da slušaš sebe. Da se upoznaš. Da vidiš ko jesi a ko nisi. Bez obzira na refleksiju u tuđim očima. Bez obzira što bi možda željela biti gora ili bolja u tuđim očima.
Mislim da možeš biti srećna samo kada si ti ti.
Jeste pitanje sredine, jeste pitanje odabira ljudi oko sebe. Ali uvijek imaš izbor da budeš i sama.
Samoća nije nešto prazno i jalovo. Možda su najbolji trenuci, zapravo trenuci samoće. Jer jedino tada možeš da budeš sama sa sobom u potpunosti. Samo što je od samoće danas napravljen neki bauk, i nešto neprihvatljivo. A samoća je zapravo sloboda.



Znam ja nju, zna ona mene

Opet ona gleda u mene,
smiješi se lukavo i gleda,
igra se mojim licem dok se šminkam,
igra se mojim rukama dok se oblačim,
i čeka.
A ja se pravim da ne vidim
žmirim na jedno oko
i puštam da ta igra se uklopi u rutinu.
Znam ja nju,
zna ona mene.




Ustaneš, a nema je

ustaneš jednom
i vidiš da je nema
po praznini što zebe
ustaneš jednom
i pogledaš u oči
svemu onom što nisi željela
a što si stvorila
iz želje da ne bude tako
ustaneš jednom
i vidiš tmuran dan
vidiš tuđe osmijehe
osjetiš svoje suze
ustaneš jednom

i vidiš da se ne znaš

Misliš da smo isti

Koliko li je prošlo od našeg zadnjeg susreta? A ti me opet zoveš. Neki drugačiji ti, neku drugačiju mene. A misliš da smo isti...
Ista ona toplina riječi u tvom glasu. Isti onaj strah. Isto odlaganje.
Tome sam se uvijek čudila, ali sad znam šta znači odlaganje, i kako ti je bilo sve ove godine.
Ali baš zato sam morala da izbjegnem naš susret.
Ti ne možeš da osjetiš ono drugo što ima u meni, i ne bi znao kako da to podneseš kad krene da izlazi van.

raskrinkani dželati

noć je preda mnom
cilj u zori
dobrodošlica na licima
raskrinkanih dželata

25.oktobar 2015

Ponekad pokušavaš pod racionalno da podvedeš emocije. Da bi shvatio. Da bi znao zašto. Da bi znao kuda dalje. Da bi znao šta da uopšte radiš i šta radiš na ovom svijetu.
Ali, ne ide tako. Emocije su jače. One ne pitaju za tvoja pitanja. One samo djeluju. Gaze. Mrve. Nose.
I možeš da izabereš. Da se odupireš- da te slome iznutra. Ili da se prepustiš - da te slome spolja.
I ništa ti tu više ne možeš.

neisplakane suze

Uvijek će biti tih neisplakanih suza u nama.
One su teže od svih jecaja koje možeš da zamisliš.
Gore, jer su u nama još. I kamene se.

Crtice iz jedne mladosti, moje - Hable con ella, Almadovar

-2003-

Plešeš mi pred očima. Vidim tvoje oči. Osjećam tvoj ratio.
Gipkost tijela svedena na komu. A oko tebe sve teče. I život. I kiše.
Vještačka prirodna trudnoća. Nesaživljavanje. Uzimaju te i daješ se. A u komi si. Dokle?
da li je dovoljno kraj svog staviti tuđe ime i ocrtati sudbinu?
Opasnost od buđenja. Isto što i opasnost od padanja u komu. Obrnut proces.
Crvena boja u ruci toreadorke. Zmija zbog koje plačeš.
Zbog čega sam Hable con ella gledala poslije tebe?!
I moja poruka je zakasnila na tvom telefonu. Zato sam te i vidjela.
Umjetnost. Ona me boli. Mada nemam duge prste.
Pgledaj balet na kraju. Vidjećeš mene. Opisujem još jedan krug.

crveni san

                                    sjedim u parku
                                    let gradskih golubova predskazuje kišu
                                    ne prepoznajem lica i to je tako lijepo
                                    mogla bih o tome
                                    napisati knjigu
                                    i znam da bi i to bilo malo
                                    jedne plave dječije oči me gledaju
                                    proljeće je došlo
                                    misao o tebi dalekom
                                    sanjati otvorenih očiju
                                    dok mi osmijeh viri na površinu
                                    crvenim karminom obojenih usana

                                    znam, ovaj san je crven…

ostavi me, (2003)

ostavi me na pola puta
u grču
u želji za bijegom

u želji da se dam

ako ikad mi budeš

bio je potreban tren
da opet pobjegnem
sad boli gorčina
ako mi ikad ponovo budeš blizu
ako se ikad ponovo sretnemo
kako ćemo se ikad ponovo sresti
nije u redu ovo tipično moje
igranje sa vatrom
znam
ali ni to da budem drugačija

Beograd 2003

na toalet papiru
pišem sjećanja
i ovaj pokušaj
očajnički nemoguć
da te vidim u moru
nepoznatih lica
ovog lijepog velegrada
kad sreća zamire
i kad osjećam samo
strah
bijeg od istine
što će dugo još
kriti se po tramvajima
i varničiti iskrama
ludila u meni
kaome ja to pišem
sama
u hotelskoj sobi
za dvoje namijenjenoj
ovom nepoznatom licu
iz stana preko puta sobe
onom slučajnom prolazniku
što me gleda
pa nastavlja dalje
kružnim tokom
ili tebi dalekom
ili sebi
preplašenoj i plačljivoj poput djeteta
a zna se svrha
ove vrste papira…

sloboda samoće

brišem sjećanja
brišem suze
brišem poglede drugih ljudi
sa lica okrznutog vremenom
gledam u daljine
brišem tragove
pokušavam da udahnem
slobodu samoće
šumi u meni hiljade osjećanja
i negdje u dubini sopstva
šumi u meni moja bol

tuga se najjače čuje

2013, zeleno

Toliko sam poželjela da sam kraj tebe
Da mi staviš glavu na grudi
I da ti kažem
Da je to što čuješ samo tvoje
I da te milujem dok ne zaboraviš
Sve loše stvari, sva razočarenja
Sve loše kombinacije muzike
Da zagrljeni ćutimo dugo
Dok iz tamnog oka ne sklizne suza ili želja
Ali ne vidim ti oči
Žmuriš ovaj put
Za mene skrivene dubine
I mogu samo da slutim ljubiš li mene ili…
Počinjem da volim i tri tačke
Ja, koja nikad ne voljeh nedorečenost
Ili ipak povjeruješ da sam plašljiva

Ako ne bila, onda postala

ozdraviti od sebe?

kako te izbaciti iz sebe
iz svega što činim, iz svega što dišem
iz svega što jesam u posljednje vrijeme
iz svega što kažu da na mene ne liči
previše tuge, mnogo davanja
posljednje riječi bile su laž

zatvaram se
opisujem krugove
poslije tebe nema više mene
ni onog djeteta koje sam bila
ni onog prkosa
ništa sem praznine što zjapi neutješno
što guta druge, mene, svijet što sam gradila
za sebe sve ove godine što su prošle

imam još toliko snage da razaznajem
sve ono što nisam bila
a što sam postala
neki novi svijet obojen drugačijim bojama
neka nova lica nekih drugih dana
i taman toliko da znam
da neću ni umrijeti od ovog što boli

kažu bolesti se liječe

ja od sebe ozdraviti ne mogu

stranci

stranci
razdvojeni intimnošću
razdvojeni svim onim čime smo bili srećni
razdvojeni prošlošćuod koje bježimo
od ovog što skrivamo
od onog što smo htjeli dati
a što smo tako škrto čuvali
za neko poslije koje nikad neće doći
i ne vrijedi što to sad
zovemo mudrošću
ne vrijedi ništa sad
milion odgađanih riječi bolno peče ispod kože
znaju da neće imati bolje dane
a ništa nije moglo biti bolje nego što je bilo
sad znam ,ali sad je kasno
jer sad smo samo stranci
ne razumijemo se više
i ne vrijedi reći više ni riječ
boli ova nemoć, ne nehtijenje
kud god da krenem nije pravi put
kome da kažem, koga da pitam

kuda da idem poslije tebe ja

crno-bijelo

sjedim i gledam u ovo bijelo prazno
i prvi put osjećam daljinu
boli ovo načeto u meni
i one riječi bole me sad
hiljade riječi što u suzu bi stale
a ti tako dalek
zatvoren i nijem

sjedim i gledam u ovo što se crni
naviru misli
naviru suze
neprevodive u riječi
ja sebi daleka
zatvaram se nijema

preskupo plaćam svaki svoj ceh
oči mutne ne naziru kraj
tebe dalekog ne vidim  više
ali boli ovo u grudima, znaj

boli ova nemoć, ne nehtijenje
kud god da krenem nije pravi put
kome da kažem, koga da pitam

kuda da idem poslije tebe ja

pirova pobjeda

                                              plašeći se da me ne izgubiš
                                              izgubio si me
                                              jedne novembarske kišne noći
                                              kad je suza postala preteška
                                              Pirova pobjeda, rekoh u sebi
                                               ali sruših sve mostove za sobom
                                              ako i poželim da ne mogu da se vratim


nedovršena, namjerno

umirena mirisima
sanjarim pospano noć
na krilu tvom
sa nedovršenom pjesmom
namjerno                                                        

oblikovanje

Kao glina
ja
u tvojim rukama
podatna i ljepljiva za prste
krijem ono
što ćeš oblikovati
jednom
ili zauvijek

na krajevima krajnosti

Sjedim tako. Radim uobičajene stvari. Recimo, otvorim nešto na internetu. Vidim neku sliku. Ili čujem neku pjesmu. I onda potonem, iskočim, kako god. Dotakne, slika ili pjesma, nešto u meni. A to nešto sam ja. Ona prava.
A slika je uvijek neka mrljotina impresionizma, a pjesma uglavnom neka uz koju se može i veseo biti.
Skoro nikad me ne dotaknu najtužnije pjesme svih vremena. Valjda jer se to od njih i očekuje.
Uvijek me sjebe nešto usputno, lagano, obično, iskreno.
Ali sad sam malo starija, sad pustim to osjećanje da vidim šta mi može.
Pustim da boli i posmatram. Radim gluposti, bez kontrole. Da vidim šta više hoće. Pustim je van.
I ništa reklo bi se. Ona se igra. Sa drugima. Sa sobom najviše. Ispituje granice. Da vidi na kojoj je strani.
A odgovora nikad nema. I ona shvata da je to njen put, i njen način. Iz krajnosti u krajnost.
Bez predaha.

Nemir mog sna ima ime


kako da te smirim
nemiru mog sna
dok na drugoj strani kreveta
ravnina koja čeka
otiske tvog tijela
sad ti i ime zna
Ako ni ne slutiš ono što mi treba
nametni mi svoje rješenje
primila bih ga kao svoje
ljubila, vazduh bih mu dala
svojim bih ga zvala
samo dođi
uzmi ove ruke
pokori ovu divlju u meni

vjeruj, ti to znaš

Pretpostavke

Svi imamo neke pretpostavke u vezi sa bilo čim.
A koliko se teško osloboditi toga? Koliko je teško ostaviti to svoje predubjeđenje i pokušati sagledati situaciju, ljude, stvari onakve kakvi oni jesu bez onog što mi pretpostavimo o njima?
Mnogo teško, izgleda.
Znam po sebi. Cjeli život se borim sa pretpostavkama ljudi o meni. Ne kažem da nisu u pravu. Ili da nešto od toga nije tačno.Ali najčešće je pogrešno.
Većina ljudi je sklona ponašati se na osnovu pretpostavki koje su stekli vremenom, na osnovu predrasuda koje ne odbacuju i ne ispituju, na osnovu vaspitanja ili na osnovu iskustva.
Ali, eto, ja nekako naivno mislim, da ja nisam kriva za to. I da sam ja osoba za sebe. Bez obzira što se mogu zaista svrstati u neku grupu. To svrstavanje u rodove i vrste je i prirodno i logično.
Samo mi nije logično da svi moramo u isti koš. Jer ja tako ne posmatram ljude, ni situacije, ni stvari.
Smatram da je moguće da moje poimanje svijeta mi može pomoći, ali da je svako ipak na neki način jedinstven, i da se to svrstavanje radi po principu percentila, jer negdje, pobogu, ipak moraš pripasti.
Ali percentila, a ne 100. I da uvijek mora biti neka varijabla.
Ali, kad bolje razmislim, to sam ja, i što bi tako morali da rade drugi.

Čekaš li?

                                    čekaš li
                                    duboko u meni
                                    pohoto
                                    znak nijeme saglasnosti
                                    čekaš li
                                    ti nezahvalno slušče
                                    znak beskrajnog ludila
                                    ili kraj
                                    hoće li te zadovoljiti, grešnice,
                                    drhtaj moga tijela
                                    ili želiš sve
                                    kako da ti udovoljim pohoto
                                    slijedeći trag iskona u sebi

Nejednačina

Ima tako tih nekih ljudi koji materijalnim iskazuju emocije. Kao da su hendikepirani za osmijeh, zagrljaj, za riječ. Uvijek su tu kada treba. Rješavaju egzistenciju, misleći tako da je to i esencija.
Materijanim peru savjest. Materijalnim kupuju vrijeme. Materijalnim kažu stalo mi je. Materijalnim misle da speru sve što su zajebali.
I s takvim ljudima si uvijek na gubitku. Kad posmatraš matematički, ako ti je neko uništio san, koliko materijanog može to da nadomjesti? Kad posmatraš matematički, umro si negdje duboko u sebi, a dobio si na lotu-u. Kad posmatraš matematički, sa takvima si uvijek na gubitku. Jer nemate iste mjere. Jer to su nejednačine. I ne postoji formula koja će riješiti nejednačinu između dao sam ti to i to i između ti ne razumiješ. I naravno da ćeš uvijek biti na gubitku, jer ćeš ti razumjeti da je to sve što ćeš dobiti, i da takvi misle da su se kod tebe i pretplatili. I da si im dužan. Da, što je najtužnije, ti ćeš  razumjeti njihovo nerazumijevanje. A oni tebe nikad razumjeti neće. I tako i treba.


Kad ja sanjam, probudi se ona u kavezu

U pokušaju prevazilaženja sebe. Vučem san koji mi se zalijepio za noge. Ne da mi da hodam.
A htjela bih svoju uobičajenu jutarnju predstavu sa namještenim osmijehom na licu.
Dan treba da protekne uobičajeno mirno. Ravnodušno. Da me se ne dotiče. Samo da prolazi, sa mnom, ali mimo mene. Kako ću ja sad da otaljam ovaj dan, sa ovim snom što mi blokira hod? Sa ovom na javi koja se opet probudila i koja se buni u kavezu? Zna li ona koliko meni vremena treba da je opet smirim i da je uspavam? Šta joj fali u kavezu? Dajem joj dovoljno da ne umre od gladi i ne crkne od žeđi. S vremena na vrijeme provjerim vitalne funkcije. Ponekad joj malo i otključam kavez i odškrinem vrata. Pa ne mogu ja da preživljavam svoje dane dok ona lupa o kavez. Šta ako izgubim ravnotežu ili se spotaknem u ovom svom uobičajenom i utabanom životu? Ona o tome ne misli. Ona vrišti,  hoće svoja prava.
A koja su moja prava sa ovim snom koji mi se zalijepio za mene i ne da mi da hodam i da izvodim uobičajenu predstavu sa osmijehom na licu?!


Daj mi bar privid borbe

 daj mi bar privid borbe
 jednu noć bez sna
 zbog tebe
jedan dugi uzdah
 zbog tebe
jednu cigaretu više
 zbog tebe
zar ne vidiš da se ubijeđujem
zbog tebe
uradi bilo šta
zbog sebe

Lomiš me

lomiš me
u trenutku
stečene slabosti
poželjeh vječnost
i ugrebah krik
zanosnog iskušenja
koji se prosu
na bjelinu papira
kojeg ću već sutra
spaljenim imenovati

ja propuštam sve

gledam svoje propuštene šanse
kako plešu oko mene
u magnovenju želja
po liticama odsanjanih snova
vukući zoru sa sobom
i opet osjećam

kako propuštam sve

eho i daljine

                                    zovem te
                                    krici se otimaju
                                    vjetar ih kida
                                    i lomi o stijene
                                    zovem te
                                    a tebe nema

                                    samo eho i daljine
I tako. Ostaneš zarobljen. Smrvljen. Prazan. I shvatiš nikad više.

Svako ima svoj spomenik kraj kojeg stoji

Keže on meni: u svemu sam sreće imao, baš u svemu, sem u ljubavi.
Naizgled ništa neuobičajeno u jednoj izjavi. Pa to može da kaže i još milion ljudi.


Bilo jednom jedno ljeto. Prevrelo, mirisno. Da ljeto može biti boja, bilo bi, to ljeto, bijelo.
Ona je stajala pored jednog spomenika i gledala u sunce. Tada nije shvatala, ili nije željela da obrati pažnju, da ima dosta simbolike u tome što stoji kraj spomenika. I što kraj spomenika gleda u sunce. Njoj to nije bilo važno. Ona je čekala nepoznato. Zelene boje bi bilo to nepoznato, da nepoznato može biti boja. A nije ni sad važno, jer je sad to sve samo sjećanje. I sad je neke druga boja, da sjećanja mogu biti boja.
Voljeli su se. Zelene oči komplementarne crvenom karminu na njenim usnama. Gledao ju je noću dok je ona spavala, i kad bi se probudila i ulovila ga u tome, poljubio bi je samo u nos i rekao dobro jutro, pa nadimak.
Ono kad imate neko tajno ime, i kad vam se čini da vam je to ime, a ne ono kojim vas svi zovu.
Dvoje nepoznatih u jednoj postelji.
Kratko je to trajalo, jer je ona bila samo ona, a ne neko drugi. A i on je bio on, a ne neko drugi.
I onda je opet ona morala da bude samo ona, a ne neko drugi.
I život je tekao dalje. Smjenjivala se ljeta, boje se nijansirale. I nisu misili o tome više nikad.
Barem je ona mislila da nisu. Jer šta ona zna o tome. Ona je samo ona, a ne neko drugi.
Ona je sa svojom slikom o sebi gazila nova ljeta. Nije ni važno za ovu priču sad, koje boje je bilo to što joj se nudilo i što je izabrala. Takav je život, kad hoćeš daga obojiš.

Onda je došla jedna zima. Da zima može biti neka boja, ta zima bi bila crna. Da je tad mogla stajati kraj nečeg sigurno bi to bio neki spomenik. Da je tad mogla gledati u nešto, to bi sigurno bio mjesec, a ne sunce.
Poslije te zime, on se javio i rekao:  u svemu sam imao sreće, baš u svemu, sem u ljubavi. Šta je ona njemu mogla tad da kaže poslije jedne takve zime? Šta je ona trebala da kaže? Jer ta njena zima nema veze s njegovim ljetom.
I onda je onada joj je rekao u kom dijelu te rečenice je ona. I to neko davno ljeto.
I onda je i ona shvatila da svako ima svoj spomenik kraj kojeg stoji.
Samo možda ne razumije simboliku.





karmin na tvom reveru

                                    raspršen san
                                    kao raspršena pjena
                                    talasa poletjelog
                                    u zagrljaj pučini
                                    razmazani obrisi
                                    snoviđenja
                                    kao karmin na tvom reveru
                                    sanjaš li
                                    obale razmazanog ljeta
                                    u zagrljaju
                                    karmina tuđe boje
                                    ili čekaš oseku
                                    pjena da ostaneš
                                  

izvučena iz dodira

osjećam još
tvoje prste na svojima
kad smo izvlačili ruke
iz dodira
peku
jagodice u koje sam se pretvorila
u želji da duže
budem uz tebe

kad su se već tijela odvojila

Najčitaniji postovi