na krajevima krajnosti

Sjedim tako. Radim uobičajene stvari. Recimo, otvorim nešto na internetu. Vidim neku sliku. Ili čujem neku pjesmu. I onda potonem, iskočim, kako god. Dotakne, slika ili pjesma, nešto u meni. A to nešto sam ja. Ona prava.
A slika je uvijek neka mrljotina impresionizma, a pjesma uglavnom neka uz koju se može i veseo biti.
Skoro nikad me ne dotaknu najtužnije pjesme svih vremena. Valjda jer se to od njih i očekuje.
Uvijek me sjebe nešto usputno, lagano, obično, iskreno.
Ali sad sam malo starija, sad pustim to osjećanje da vidim šta mi može.
Pustim da boli i posmatram. Radim gluposti, bez kontrole. Da vidim šta više hoće. Pustim je van.
I ništa reklo bi se. Ona se igra. Sa drugima. Sa sobom najviše. Ispituje granice. Da vidi na kojoj je strani.
A odgovora nikad nema. I ona shvata da je to njen put, i njen način. Iz krajnosti u krajnost.
Bez predaha.

Nemir mog sna ima ime

kako da te smirim

nemiru mog sna

dok na drugoj strani kreveta

ravnina koja čeka

otiske tvog tijela

sad ti i ime zna

Ako ni ne slutiš ono što mi treba

nametni mi svoje rješenje

primila bih ga kao svoje

ljubila, vazduh bih mu dala

svojim bih ga zvala

samo dođi

uzmi ove ruke

pokori ovu divlju u meni

vjeruj, ti to znaš

Pretpostavke

Svi imamo neke pretpostavke u vezi sa bilo čim.
A koliko se teško osloboditi toga? Koliko je teško ostaviti to svoje predubjeđenje i pokušati sagledati situaciju, ljude, stvari onakve kakvi oni jesu bez onog što mi pretpostavimo o njima?
Mnogo teško, izgleda.
Znam po sebi. Cjeli život se borim sa pretpostavkama ljudi o meni. Ne kažem da nisu u pravu. Ili da nešto od toga nije tačno.Ali najčešće je pogrešno.
Većina ljudi je sklona ponašati se na osnovu pretpostavki koje su stekli vremenom, na osnovu predrasuda koje ne odbacuju i ne ispituju, na osnovu vaspitanja ili na osnovu iskustva.
Ali, eto, ja nekako naivno mislim, da ja nisam kriva za to. I da sam ja osoba za sebe. Bez obzira što se mogu zaista svrstati u neku grupu. To svrstavanje u rodove i vrste je i prirodno i logično.
Samo mi nije logično da svi moramo u isti koš. Jer ja tako ne posmatram ljude, ni situacije, ni stvari.
Smatram da je moguće da moje poimanje svijeta mi može pomoći, ali da je svako ipak na neki način jedinstven, i da se to svrstavanje radi po principu percentila, jer negdje, pobogu, ipak moraš pripasti.
Ali percentila, a ne 100. I da uvijek mora biti neka varijabla.
Ali, kad bolje razmislim, to sam ja, i što bi tako morali da rade drugi.

Čekaš li?

                                    čekaš li

                                    duboko u meni

                                    pohoto

                                    znak nijeme saglasnosti

                                    čekaš li

                                    ti nezahvalno slušče

                                    znak beskrajnog ludila

                                    ili kraj

                                    hoće li te zadovoljiti, grešnice,

                                    drhtaj moga tijela

                                    ili želiš sve

                                    kako da ti udovoljim pohoto

                                    slijedeći trag iskona u sebi

Nejednačina

Ima tako tih nekih ljudi koji materijalnim iskazuju emocije. Kao da su hendikepirani za osmijeh, zagrljaj, za riječ. Uvijek su tu kada treba. Rješavaju egzistenciju, misleći tako da je to i esencija.
Materijanim peru savjest. Materijalnim kupuju vrijeme. Materijalnim kažu stalo mi je. Materijalnim misle da speru sve što su zajebali.
I s takvim ljudima si uvijek na gubitku. Kad posmatraš matematički, ako ti je neko uništio san, koliko materijanog može to da nadomjesti? Kad posmatraš matematički, umro si negdje duboko u sebi, a dobio si na lotu-u. Kad posmatraš matematički, sa takvima si uvijek na gubitku. Jer nemate iste mjere. Jer to su nejednačine. I ne postoji formula koja će riješiti nejednačinu između dao sam ti to i to i između ti ne razumiješ. I naravno da ćeš uvijek biti na gubitku, jer ćeš ti razumjeti da je to sve što ćeš dobiti, i da takvi misle da su se kod tebe i pretplatili. I da si im dužan. Da, što je najtužnije, ti ćeš  razumjeti njihovo nerazumijevanje. A oni tebe nikad razumjeti neće. I tako i treba.