Šta?

Otvorim ja  novi post. I zine ova praznina u mene. Bijelo. Ima neki okvir. Ima tool bar. Ima sve.
Samo, dakle, treba nešto iz mene. A šta?
Šta je prioritet jutros, danas, večeras, kad god da čovjek piše blog? Šta je najvažnije?
Ja obično pišem prvo što mi padne na pamet. Dakle, to je najvažnije. Izborilo se sa ostalim. Ili možda nije, nevažno.
Treba pisati ma o čemu. Najbolje bi bilo zapisivati sve.

ukus rastanka

ne znaš kako je
kad peku riječi ispod kože
i more suza
kad pritišćem kapcima
sve zbog tvojih riječi
sve iz nedostatka djela
sve zbog nesporazuma
kojem se ne mogu oduprijeti
iako sve znam
ne, ne znaš kako je
kad boli ukus rastanka
ja znam,
ja sam uvijek ostavljala

17.02.2004.

nikad nećeš prestati da boliš
nezrela, neženstvena, kobna greško
onog februarskog sedamnaestog jutra
kišnog i hladnog, bez mirisa
i da isplačem sve ove suze
što naviru, što krijem
ostalo bi sjećanje i lik
i pramen kose okupane suncem
ostalo bi ono sedamnaesto jutro
najsrećnijeg ljeta u tvom zagrljaju
ostala bi želja i tuga
ostala bi ona radost i ovaj očaj
koliko još jutara i ljeta
koliko još sedamnaestih u mjesecu nekom

treba da prođe pa da me slomi posljednja nada

piše na pjesmi datum 17.12.2003.

Milion puta pokušam i uvijek odustanem
Od namjere da osujetim
Pokušaj
I ono što grize noćima
Neutješno, bolno, neizrecivo
Da svakom bolu

Milion puta pokušam
I uvijek se na početak vratim
Kao dijete kad očekuje kaznu
Drhtim noćima dugo
I iščekujem

A neču da imenujem prazninu što je postala
Neću da imenujem bol
Neću da imenujem gubitak
Zovem ih drugim imenima
Krijem se, i bol od sebe krijem

I onda dođu dani poput ovog
Poput milion sličnih
Kad sam tako prokleto sama
Ulovljena u lošu procjenu
Ulovljena u vlastitu zamku

Milion puta odlutam, zametnem trag
Pobjegnem od ovog u meni
Ali me ono čeka na pragu svakog sna
I znam da nikad neće proći



koliko još da čekam?

koliko još da čekam
da postanem ono
što sam oduvijek i bila
i snena i budna
tebe dok sam čekala

nađemo u spisima 3

da li sam to bila ja
i ko sam to postala
na pragu novog jutra
sa izmaglicom sinoćnjeg obzira
da li je to moje tijelo
što te je upijalo
spremno na sve po prvi put
probudim se i umrem
a da inat ne umre u meni
i ona činjenica
da moram ostati sama

nađena u spisima 2

bezuspješno pokušavam da te uhvatim
kao pijesak kliziš mi kroz prste
gubim te
a ne želim
nova jutra što sviću bez tebe
tugu samo nose
sjećanja


nađeno u spisima

otresi sa sebe sve suvišne stvari
budi dijete
kao što si bila
igraj se
u očima
iskre
probudi
u sebi
sreću

pripitomi

Iskrena priča

imam sve što poželim,
            sem onog što jesam

ne volim Anu Karenjinu

Ovo sam pisala sa 16, a ni danas ne volim Anu Karenjinu

mašinovođo dođe li ti
da iskočiš
iz šina
u noći poput ove
da pregaziš
namjerno
još jednu Anu Karenjinu
i poludiš
od nečiste savjesti


Ti si sav moj bol - 17 godina imala kad sam ovo pisala

postepeno se navikavam na mučninu
suzdržavam suze
peku
boli
tu negdje
u grudima
duboko
u meni
samo tvoje ime
oči tvoje
i izblijedjele slike
na pločniku
mrak
u vazduhu tišina
boli
sve jače i jače
zovem
nijemo
gledam kao
vjerno pseto
zgaženo na cesti
bol
praznina
nestajem
ti živiš u meni
bez smisla
dani
noći
mjesec pun
polako prolaze
dimovi cigareta
tiha molitva
traje
duboko u noć
ti
opet
ja
čekanje
bol
praznina u meni
čami
moje srce
opet
ti
ja
u krug
vrti se
pjesma
ti si

sav moj bol

nesiguran let u nepoznatom pravcu

oko mene ljudi i prašina
izmaglice zvijezda, obrisi od noći
oko mene dim i sjećanje
sve je tu samo tebe nema
ne poričem da boli, ali i ne urlam
stoički igram ulogu do kraja
to što je bilo a sada ga nema
to je bilo lutanje u mraku
nesiguran let u nepoznatom pravcu

prekinut stih

još uvijek lutam
tražim
zovem
odjekuje prazno
tišina i noć
prva svitanja
krvava se bude
u mojim očima
tuga i bol
pokušavam ne misliti
ali ne ide
obično

prekinut stih

vrlo davno napisana pjesma

budi mi drug noćas
kad budem plakala zbog tebe
budi mi drug
ti ne moraš sve da znaš
ne sluti ništa

utjehu mi daj

Oktobar je, Mirjana, a ti nemaš kad

Oktobar je, a ja od jula nisam ništa napisala. I to je to.
Nemati vremena za sebe, kao dio mog osnovnog principa nemam ti kad.



Vezivanje za stvari

Uvijek sam se trudila ne vezivati se za stvari. Nemati omiljenu šolju, nemati omiljenu dekicu , nemati omiljenu olovku...Uvijek sam redovno bacala stare stvari i sklanjala gomile suvenira čija je jedina funkcija skupljanje prašine. Pa dobro, i bacala sam ih. Sta sad.
Ja smatram da se uspomene nose u glavi, a vezivanje za materijalne stvari da je najniži oblik porobljavanja.

Svrbe me prsti

Cijeli da me svrbe prsti, kako li se to kaže kad hoćeš da pišeš, nešto. Svrbi jezik je kad hoćeš da pričaš nešto. Nije ni važno. Ionako ne znam o čemu bih da pišem sad. Možda mi samo to nešto dođe kada počnem ovako da udaram ova slova po tastaturi. Možda da pišem o zaboravu jutarnjih ideja. Da, u tome sa majstor.  U zaboravljanju. Ili je to samo lijenost u pitanju?
Ali opet otkud mi vrijeme, računar, olovka, šta god, kad počnu da me svrbe prsti i kad bih nešto htjela da kažem, ili kada mi nešto padne na pamet. Treba li pisati sve baš?
Vidim ove neke afirmisane blogere, samozvane influensere na svijest nas ostalih smrtnika koji, po njima nemamo moć percipiranja kao što oni imaju. Pa pišu svaki dan. Od svega što im se dešava naprave neku  priču, pouku, life couch motivational sagu od tri dijela, a meni teško napisati riječ.
Još teže mi postaviti negdje link da to neko čita. Kontam, ko naleti neka čita, ako već smatra da mora.
problem je što ja ovo pišem za sebe, mada volim i da neko pročita. Ali onda se upuštam u tzv. komunikaciju, a nekad za tim stvarno nema potrebe. Nekad ni ja ne znam zašto pišem. I ako napišem, prije je to moj elektronski dnevnik, podsjetnik, na jednom mjestu sve, a dostupno na klik. Čitav život vucam sa sobom sveščice, blokove, rokovnike.
A ovako opet, imam problem javnog uvida u to. Mislim, ne smeta meni uvid. Nego tumačenja.
I to što misle da te znaju po onome što pišeš. Ili da si ono što primjećuješ. Kao da ja primjećujem samo ono što pišem.
A ja bih mogla da napišem doktorsku disertaciju, samo da imam magistarsku, o tome koliko pisac nije ono što je napisao. Mislim, ko bi to i čitao. A i šta će mi doktorat.




univerzalna pjesma

uzimam tuđe nježnosti
kradem tuđe poljupce
mamim tuđe uzdahe
i prkosim samoj sebi
zbog tebe
zbog bola koji si mi nanio
odbijam sve od sebe
iz straha da ne bolujem opet


razbijanje

uvijek se razbijem
o zidove svojih očekivanja
kojima često ne vidim
granice
ali osjetim svaki put
po ukusu u ustima
gorko
i kako boli
        

kako

kako da kažem
riječ neizrecivu
što peče
a da kažem nju
pa da shvatiš

moje dubine

Samo je još obično neobično

Samo je još obično neobično.
Ali malo ko to razumije.
Samo je još obično neobično,
zato me pusti nekom ko umije.

neodsanjan san

Neka jutra su teška. Teža od drugih. Kao da sa sobom povuku teret iz noći. Neodsanjan san je težak, šta li.

To be continued 1 na eto tako post

Pokušam ja, nije da ne pokušam. Baš, rekoh, hajde da vidim.
Kažem sebi, de, ne budi ćurka, i tako još nekih imena dodam.
Ali džaba, nisam ćurka, pa džaba govorim i da ne budem ćurka. Elem, nije važno.
Pokušam ja. Ali džaba. Nije to to.
I onda se sjetim ko bi mogao eto tako biti.
A opet, i po svemu znam, da ne bi trebao on biti. I da to nije dobro za mene.


To be continued

nemirna pjesma

nemirima vođena
lutam
tražim
pod prstima samo
patina ostaje
lutam
tražim
ono jednom nađeno
izgubljeno
lutam
tražim
a nalazim samo
nemir

zeleno 2004.

Prestaćeš da boliš,
jednom        
kad kad te kiše neke jeseni speru
sa suzama kad se spoje
i snjegovi neke zime kad prekriju
lišće našeg ljeta

prestaćeš da boliš
jednom
na nečijem jastuku neke druge zore
u tuđem pogledu drugačije boje
neke druge sobe daleko od one

prestaćeš da boliš
jednom
kad me potpuno slome čekanja
nečeg što nikad neće doći
kad umorne usne ne budu mogle
da otisnu ti ime

prestaćeš da boliš
jednom
osjetiću po zadahu praznine
kad ostanem umorna i sama
daleko od svega što sam mogla imati

daleko od one koja sam mogla biti

miruje li centar kada krug kruži - 2003.godina

nešto u meni je puklo
ne znam više ni kada ni gdje
osjećam samo bol gubitka
i tek pomalo prkosa
samoći što neizbježno čeka
nikad niko nije uspio
ovako
da me slomi
da uništi posljednju
nadu
da može da se vjeruje
posljednji pokušaj
da se izađe van
iz sebe
na bjelinu Božjeg dana
bez straha

sad se krug zatvara
stari strahovi likuju
u meni
hiljade zastava dobiše bjelinu
i više ne znam
imam li snage za novi početak
za oproštaj imam li duše
i miruje li centar kada krug kruži

posustajem
i kao da odustajem
prenapeti lukovi nikad ne odapinju
strijele im padaju tik ispred njih




                                             











beznaslovna pjesma

riječi bi tekle
tečno
ćuteći ćutanje
ćutljivo
dubinama dubokim
duboko


16.08.2003.

neću da mislim o tome
kakav će biti pogled na zgužvanu postelju
kvadrat prosječne hotelske sobe
neću da mislim na odraz u ogledalu
na jutro što slijedi
tvoje tijelo isprepleteno sa mojim
krije drugačiju sudbinu od tih sitnica

komplementarna pjesma

crveni karmin na mojim usnama
komplementaran zelenilu tvojih očiju

pitoma pjesma

da prekratim vrijeme
da ispunim prazninu
da pocrnim bjelinu ovog papira
čemu? I o čemu
možda će se kasnije očitovati
na bjelini margina nekadašnje praznine
nije mi svojstveno, znam
ali , osluškujem
pripitomljavanje je počelo


poetsko i noetsko

poetsko i noetsko
kroz vijekove
pokušavajući da dotaknu
ono neskriveno u dubini
pod sjenkom privida
i nas što lutamo
poetsko i noetsko
Parmenid i pjesnici
poetsko i noetsko
hiljade godina
mi
oni poslije nas

Čigra i igra

pusti me da budem pjesnikinja
šta ti znaš o talasanju duše
o zvuku praznine
između gora
o, pusti me da budem pjesnikinja
pusti me da budem dijete
nestašluci vire na slobodu
ti ne znaš šta znače
čigra i igra
o, pusti me da budem dijete

Najčitaniji postovi