Ne pitaj me kako to znam

Kad na dnu sebe nekad osjetiš neku sjetu, tugu, žal, nikad ne se ne pitaj šta je.
Pusti da budeš površna. Nađi joj neko drugo ime. Reci da je bezrazložna. Bilo šta, samo ne traži joj izvor.
I ne pitaj me kako to znam.

Prelamanje pogleda u riječ

Sjedimo. Gledamo se. Odjednom stranci. Od ranije stranci. Odjednom poznati. Od ranije poznati.
Ko zna. Ali ima nekih sekundi koje su presudne da prelome pogled i da ga pretvore u riječ.
Kontrolišem ja to. I nekad dozvolim da se pogled pretvori u riječ.
Samo ne kontrolišem to što me tjera da pravim takve igrarije. Zašto mi to uopšte treba?
Kad ću prestati da se igram? Da li je igra moja jedina zbiljnost?
Nikad ne znam odgovore na ta pitanja.
 Ali osjetim, neizdrživo osjetim u sebi,  taj neki pokret koji me tjera da natjeram druge da pogled pretvore u riječi. Ne volim nedovšene stvari. Uglavnom. I onda ih pustim da pričaju.
Ima u nekim ljudima te neke tame koju volim da dotaknem. Da je izvučem van. Da je svjetlost dotakne.
Iako ja uvijek prepoznam tu tamu u ljudima, neki žive sa njom a i da ne znaju. A neki i ne znaju da je tama potrebna za svjetlost.
Zato ih pustim da pričaju. Ponekad samo, ako zapne, ponudim tamu nekom novom rječju. Neodoljivom, slatkom rječju. Da se tama rasplete, kao pletenice na dugoj kosi. I da padne od tereta, raspletena, teška i slobodna.
Ali se najčešće dogodi, da ja poslije nosim tu tuđu tamu danima. Dok onaj ko je pričao hoda slobodan, ja znam da treba da tu tamu pokupim u sebe, pohranim na sigurno, i da kontrolišem pogled da ne pređe u riječ ponovo.
Jer od mojih riječi nekome biva veća tama. Ali ih ipak, u većini slučajeva, trajno veže za mene.

ovo što je ostalo

koračam

kroz sumoran grad

tražim

osmijehe na tuđim licima

žurim

da zaboravim

bježim

boli

ovo što je ostalo

praznina krije postojanje

Praznina krije postojanje
krijem te u sebi

Opet sam čitala Idiota

Sve je to samo šala, rekla bi ona.
I onda ide slika Lava Nikolajevića kojeg zatiču kod Rogožina dok Nikolajevna leži kraj njih mrtva. Vrhunac apsurda. Ne-svijest.
Kad negiraš sebe zarad drugih. Jer bi da mijenjaš svijet. Jer vjeruješ u ideale. Jer ne poznaješ sopstvene granice. Jer si možda sujetan. Ili, možda, glup. Ili možda idiot.
Treba pronaći realnu siku svog svijeta.
Međutim, problem je što svako ima pravo na svoju realnost. Istina ima dva lica.
Postavlja se pitanje da li je količina bilo čega unaprijed određena ili to određujem ja sama.
Ali kako onda opravdati ludilo?
Ako ja sebi "odredim  mjeru", šta bude pa se ona"prevrši",  prelije preko vrhova mojih mogućnosti i oblije i uguši zdravu mene?
Ili ako te određuje neko/nešto drugo, zašto je to nekome određeno a nekome ne?
Mislim da mora postojti sloboda izbora. Ona nosi sa sobom odgovoronost. A odgovornost nosi kajanje ili ne-kajanje.
Mislim da bi to moglo biti objašnjenje.
Ako imaš autonomiju da si slobodan, onda imaš izbor. Kad izabereš, kad ti odlučiš, jedino što slijedi jeste kajanje ili ne-kajanje. I to je, po meni, ta mala zamka slobode. Put za sve bolesti. Jer ti odlučuješ. Kad već hoćeš da si bog, snosi odgovornost. I živi sa tim.
Sva tajna našeg života, je, možda, u tome - moći podnijeti sopstvene odluke.

ovaj post trebao biti objavljen 05.10.2015., ali ni to nije išlo kako treba

Danas je čudan dan. Mom bi tati bio rođendan. A više ga nema.

Krajevi

Krajevi postoje samo da se podvuku neke crte, plate neki računi.
Vrijeme teče. I ono može bez nas.
Njemu ne trebaju sekunde, minute, sati, dani, godine. Mi smo ih izmislili, jer je vremenu svejedno.
A nama, ljudima, ništa nije svejedno. Trebaju nam neke odrednice. Zašto?
Da odredimo sebe, da znamo gdje smo, ko smo, šta smo.
Zato smo smislili kalendar, proslave novih godina, novogodišnje odluke.
Da bar nešto uredimo. Da se na nešto osvrnemo, da nešto uhvatimo u trajanju vremena i odredimo kao svoje.