Eto tako

Jeste li ikada posmatrali u sebi kako vam struji krv?

Legneš, ugasiš svjetlo i posmatraš kuda ti teče krv.

Ili ne legneš, ne ugasiš svjetlo i posmatraš kuda ti teče krv.

(ja lakše vizueliziram u mraku, pa zato).

Elem, to nije bitno. Važno je koliko češto osjetimo ili se, pak, sjetimo, da uopšte imamo krv.

Koliko smo svjesni da ona teče našim venama, kapilarima, (jebeš biologiju sad).

Koliko smo uošte živi mi?

Ja sebi sve češće postavljam to pitanje. Jedno vrijeme nisam. Nisam htjela. Nisam smjela. Nisam željela. Nisu mi dali.

Ali sad mogu, smijem i želim, a nekada mi se i samoj nameće to pitanje, koliko ja znam da sam živa.

Pitam se, koje strukture mi je krv sada? Imam li je? 

Pitam se kako joj je bilo do sada u meni. 

Ali, čovjek i treba da bude otvoren za mogućnosti koje mu se pružaju. Nije to do krvi. Koliko do mene.

Samo dosadilo da ja razgovaram sama sa sobom  i posmatram kako mi struji krv.

Treba neko to da probudi, vrijeme je već. Neko, ne ja.

A ja u tome ovaj put ne želim da imam udijela. Svu krivicu prebacujem na tog nekog. Ne da mu otežam, već da mu olakšam.

I ko to ne razumije biće eliminisan na samom početku. 

Jer stara sam ja već.

Dosadile su mi dosade. Dosadila sam sama sebi. 

"Let's dance" što bi rekao Bovi, ali možda ne taj Bovi baš, više taj Bovi u mojoj glavi.

Jer ja toj pjesmi dajem neko svoje značenje. Baš mene briga šta je on zapravo htio njome da kaže. 

Ako je i imao neku namjeru. Kontam, mogao je biti i drogiran, a ako je i bio drogiran, onda sam to prije ja htjela reći nego on, jet to nije bio on, već drogom izmijenjena svijest.

I šta sad serem ja tu. 

Ali volim da zabilježim sebi.

Izvinite eventualni čitaoci kad kažem jeste li razumjeli. Ne obraćam se vama.

Ovo je moj blog. A ja sam sebična. I nemam problem ni da priznam to.

Prije će biti da je iza svih tih vaših altruizama štokakvih, zapravo egoizam, i to je ikom iole pametnom jasno, ali nemam namjeru ja da to pojašnjavam. 

Ja sam ja. A ni sebe ne razumijem. Jer cjelini fali dio, a dijelu cjelina. 

Sad sam se sjetila, ovo ću da odštampam i nosim sa sobom i da uručim srećnom dobitniku.

Šta, nije srećan? Nema veze. Važno da je dobitnik. I to je nešto.

To be continued...

telepatija 1

negdje

na dnu 

postojiš

bježim

krijem te

zovem

da dođeš

ne znam 

više

ni kad

ni gdje

Eto, ja priznajem

Eto, ja priznajem.
I šta onda ako priznajem? Kao da će to priznanje da promijeni nešto.
I ako sam  priznala, to opet nema veze sa tim kako će biti.
Ili je možda potrebno samo priznanje. Nisam o tome mislila. A ni to nije važno.
Postoji jedan časak samo, kada nešto treba da se dogodi. Samo jedan presjek želim i izvoli.
Poklapanje u pravom trenutku. Pravo mjesto presjeka.
Jer, recimo, nije isto ako se nešto ukrsti na početku, pri sredini, na sredini, pri kraju, ili na kraju.
Da ne govorim o milion trenutaka između nabrojanog. Ili kad samo jedno se ukršta, a drugo ne.
A sve ima kad treba.
Zašto se to dešava, to nije ni važno. Jer ništa ne mijenja.
Mada možda, i kako treba igra veliku ulogu.
Ali to je još komplikovanije nekome za razumijeti, pa makar i drugo htjelo.

Nišani misli u formi blog posta

Ponekad mi se čini da bih mogla da napišem čitavu knjigu od samo jednog osjećaja koji me hvata.
Ali onda pokušam da definišem taj osjećaj, da ga kategorizujem, dodijelim mu i rod i vrstu.
I naravno, odustanem. Mislim, od knjige.
Jer ja sam jedan racionalan tip. Po izboru.
Inače sam neracionalna skroz, po prirodi.
A i kad me uhvati taj osjećaj, sve bih radila samo pisala ne bih. Pisanje služi za pokopavanje misli i osjećaja, što kaže Meša - riječi su nišani misli.
Ništa pametnije nije rekao. Dobro, rekao je još i da je zlatna ptica grdna varka.
Ali nećemo o Meši. Ni o Dostojevskom. Oni me ionako izbace iz racionalnosti po izboru. A i iz mene po prirodi.

Htjela sam da pišem o osjećaju, tome što me hvata.
Njegova manifestacija je u onom uglu usana koje se nakrive u smiješak.
I zelene je boje, ako osjećanja mogu imati boju. A ako ne mogu, ja mu dodjeljujem zelenu boju, jer mora moj mozak sa nečim da ga poveže.

Samo je pitanje, u vezi sa tim osjećajem, hoću li ja da budem ono po izboru, ili ono po rođenju.
I da li da uključujem drugu osobu, koja bi mogla da spoji rođenje i izbor u jedno.

Htjela sam samo da prikažem sebi, u formi posta, riječi, traga, nišana misli, da mislimo isto.
Neko i ja da mislimo isto.
I da ja treba da donesem odluku. Ili da sam je donijela. A čim sam je donijela, pameti sam se pametno odrekla.

To be continued...

Riječi

Zašto na iste riječi rečene od različitih ljudi različito reagujemo?
Šta je to što istoj riječi daje veću vrijednost ako je kaže neko?
Ko je taj neko? Zašto je on taj neko čija ista riječ drugačije zvuči?
Treba biti iskren, pa priznati sebi. Iskopati u sebi svoje potrebe, želje, motive.
Jer i mi u tom bojenju nečije riječi učestvujemo. Inače bi nam bilo svejedno, i sve bi nam riječi bile iste.
Dakle, nije do nekog, nego do toga kako mi reagujemo na toga nekog.
Komunikacija jeste razmjena između dvoje, najmanje. Pola ja, pola neko drugi, ako ništa.
Ali to što meni ljepše zvuče nečije riječi, definitivno je većinom do mene. Jer ja odlučujem, biram, osjećam, kako god, čije riječi su ljepše od drugih.
I zato ne treba optuživati druge za obmane, za prevare, za nerazumijevanja, jer mi smo učestvovali.
Niti treba druge pretjerano hvaliti za ljubav, sreću, ljepotu riječi, jer smo i mi dio od sebe dali.
Sve je u tebi. Samo treba to sve iskopati u sebi. I priznati sebi.