Kad sebi jesi

Pokušaj da izađeš iz sebe van. Da ne budeš ono što samo u sebi jesi. Ili da budeš ono što nikad nisi.
Zavisi od perspektive. Želja za drugačijim. Svjesnost o toj želji, možda.
11.06.2016.
Rekla sam sebi: ti, ćurko, imaš 36 godina. Punih. Pokušaj, konačno, da uradiš nešto za sebe. Ali baš baš za sebe. Ne za druge, niti za tebe u tuđim očima, niti za tebe kakva misliš da jesi ili bi trebala biti.
Baš za sebe. Za onaj instinktivno/istinski dio tebe.
Koliko mi je trebalo da donesem tu odluku? Jer, odatle sve kreće, zar ne?
Godinama se čovjek učahuri. Zavoli svoju žabokrečinu, svoj ritam, svoj mir, sve ono što, odjednom izgleda lakše. I godnama se protiv toga i bori. Mada možda i ne zna. Ili zna, a ne može da se izbori. Svejedno.
Onda sam se sjetila da ja nikad ništa nisam radila što je lakše. Takav mi život. I kad hoću, on se postara da ne može lakše. Tako mi je stalno.
Onda sam rekla, kad sve možeš, možeš i to.
Učini nešto za sebe baš. Igraj se. Vidi da li je ta djevojčica u tebi možda umrla u komi. Možda više i ne spava, a ti ne znaš.
Ni to nije bilo lako. To je možda najteže bilo. Jer, šta tek ako je mrtva? Koga sam onda budila?
I možda je to svima izgledalo lako, uigrano, izvježbano, spontano, naviklo, ja znam da meni nije bilo lako.
Jer ja sam mjera stvari, barem svojih. I nije mi bilo lako, jer je nateže izaći iz sebe van, i raditi na sebi.
Na 36 godina taloga.
Srećom, intuicija odradi svoje. (Godine su dobra stvar, jer i svjesno i nesvjesno učiš).
I uspjela sam. Djevojčica u meni je zaplesala.
I sa ljepotom tog njenog plesa se ne može uporediti grč one žene. Jer žena zna šta slijedi. Djevojčica samo osjeća.
Ali dužnost žene je da brine o djevojčici. Da je hrani, njeguje, kontroliše, usmjerava.
I toliko je lijepo znati da nešto sebi jesi.

San o Manjači, da ne povjeruješ

Rijetko sanjam. Ili rijetko zapamtim, kako god.
Ali neke snove pamtim godinama. I sanjam ponovo, ponovo i ponovo.
Jedan od njih je neko mjesto. Čudno zar ne?
Sanjam stalno neko nepoznato mjesto na koje treba da odem.
Kao tu je nešto važno za mene. Šta? Ne znam.
Znam samo da je osjećaj lijep.
A to mjesto je ovdje blizu. Na Manjači.
Nisam išla da tražim to mjesto. Kontam, šta ću ja na Manjači, i zašto bi bilo to mjesto važno za mene, kad nikakve veze sa Manjačom nemam.
Ai ponavlja se sa stalno. Pa moram da ga zapišem.
Lijevo od picerije, tim putem sam prošla možda 3 puta u životu, ali u brzini, ide se na to "moje" mjesto.
Na nekoj ravnici, uvijek je od sunca kao neki znak napravljen na tom mom mjestu.
I tu ima nešto žuto, mislim neka vrata ispod, ispred mene, šta li. Najčešće su vrata. Možda od sunca čine mi se žuta.
Ne znam. Ne  mogu da mislim u snu.
Ali tu se onda pogleda preko toga, i ima neko voće. Okrečeno. Mali voćnjak, neka klupica, šta li.
E to je mjesto za mene. Tu me neko/nešto čeka. Sanjam taj san 10 godina.
Bivšem mužu sam govorila da tu kupimo plac, ali nikad ni stali nismo.  Onda nisam ni sanjala. Pa sam se razvela. Pa sam opet sanjala. Sad sanjam opet.
A budna mislim pa ko tu može da me čeka, i šta tu može biti za mene, kad je opšte poznato da sam ja jedan zemljoradnik par excellance. Ali kad bismo se šalili. Ne znam o tome ama baš ništa.
I ko bi mene čekao na Manjači? Nikog gore ne znam i nemam.
Ali zašto sanjam?
I zašto gore ne idem?

Eto, zapisala sam. Pa ćemo vidjeti.