Šta?

Otvorim ja  novi post. I zine ova praznina u mene. Bijelo. Ima neki okvir. Ima tool bar. Ima sve.
Samo, dakle, treba nešto iz mene. A šta?
Šta je prioritet jutros, danas, večeras, kad god da čovjek piše blog? Šta je najvažnije?
Ja obično pišem prvo što mi padne na pamet. Dakle, to je najvažnije. Izborilo se sa ostalim. Ili možda nije, nevažno.
Treba pisati ma o čemu. Najbolje bi bilo zapisivati sve.

ukus rastanka

ne znaš kako je

kad peku riječi ispod kože

i more suza

kad pritišćem kapcima

sve zbog tvojih riječi

sve iz nedostatka djela

sve zbog nesporazuma

kojem se ne mogu oduprijeti

iako sve znam

ne, ne znaš kako je

kad boli ukus rastanka

ja znam,

ja sam uvijek ostavljala

17.02.2004.

nikad nećeš prestati da boliš

nezrela, neženstvena, kobna greško

onog februarskog sedamnaestog jutra

kišnog i hladnog, bez mirisa

i da isplačem sve ove suze

što naviru, što krijem

ostalo bi sjećanje i lik

i pramen kose okupane suncem

ostalo bi ono sedamnaesto jutro

najsrećnijeg ljeta u tvom zagrljaju

ostala bi želja i tuga

ostala bi ona radost i ovaj očaj

koliko još jutara i ljeta

koliko još sedamnaestih u mjesecu nekom

treba da prođe pa da me slomi posljednja nada

piše na pjesmi datum 17.12.2003.

Milion puta pokušam i uvijek odustanem

Od namjere da osujetim

Pokušaj

I ono što grize noćima

Neutješno, bolno, neizrecivo

Da svakom bolu

Milion puta pokušam

I uvijek se na početak vratim

Kao dijete kad očekuje kaznu

Drhtim noćima dugo

I iščekujem

A neču da imenujem prazninu što je postala

Neću da imenujem bol

Neću da imenujem gubitak

Zovem ih drugim imenima

Krijem se, i bol od sebe krijem

I onda dođu dani poput ovog

Poput milion sličnih

Kad sam tako prokleto sama

Ulovljena u lošu procjenu

Ulovljena u vlastitu zamku

Milion puta odlutam, zametnem trag

Pobjegnem od ovog u meni

Ali me ono čeka na pragu svakog sna

I znam da nikad neće proći

koliko još da čekam?

koliko još da čekam

da postanem ono

što sam oduvijek i bila

i snena i budna

tebe dok sam čekala

nađemo u spisima 3

da li sam to bila ja

i ko sam to postala

na pragu novog jutra

sa izmaglicom sinoćnjeg obzira

da li je to moje tijelo

što te je upijalo

spremno na sve po prvi put

probudim se i umrem

a da inat ne umre u meni

i ona činjenica

da moram ostati sama

nađena u spisima 2

bezuspješno pokušavam da te uhvatim

kao pijesak kliziš mi kroz prste

gubim te

a ne želim

nova jutra što sviću bez tebe

tugu samo nose

sjećanja

nađeno u spisima

otresi sa sebe sve suvišne stvari

budi dijete

kao što si bila

igraj se

u očima

iskre

probudi

u sebi

sreću

pripitomi