Neiskorištena pjesma

Kako da te zovem
Kako da te pojmim
Kako da te smirim
Nemiru mog sna
Na drugoj strani kreveta
Ravnina
Koja čeka otiske tvog tijela
Slutis li ono što mi treba
Osjecam da ti to odnekud znaš
Ja cu te čekati
Svojim zvati
Dušu dati
Samo uzmi ove nemire
Pokori ovu divlju u meni
Vjerujem, ti to znaš.

Septembar 2017

Kako je to moguće
Da mogu, to bih te pitala
Kako se ovo dogodilo
Da znaš, to bih te pitala
Kako ovo zvati
Da mi treba moj sud to bih se pitala
Ko sam ovo ja
Da imam sebe, to bih se pitala

Krijem te

Krijem te
Od drugih
Od tebe
Od sebe
Od drugih, da ne osuđuju
Od sebe, da te sačuvam
Od tebe da ne ostaneš.
To se zovu moranja.
Gledam tako sebe i ne poznajem se
Gledam tako druge i prepoznajem sve
Sve ono što nisam bila
A ja jesam
Sve ono što nisam htjela
A ja sam
Sve ono što trebam biti
A nisam.

Ja volim kišu

Kiša...Ja volim kišu. A ako sad počnem da pišem, osjećam, provaliće se kiša riječi iz mene. A to uvijek vuče na neku katastrofu epskih razmjera. Mislim ova vrsta osjećaja koja prijeti da se prolije.