Daljine

Sjedim i gledam u ovo bijelo prazno
I prvi put osjećam daljinu
Boli ovo načeto u meni
I one riječi bole me sad
Hiljade riječi u suzu bi stale
A ti tako dalek
Zatvoren i nijem

Sjedim i gledam u ovo što se crni
Naviru misli
Naviru suze
Neprevodive u riječi
Ja, sebi daleka
Zatvaram se nijema.

Preskupo plaćam svaki ceh
Mutne oči ne naziru kraj
Tebe dalekog ne vidim više
Ali boli ovo u grudima znaj.

Boli ova nemoć, ne nehtijenje
Kud god da krenem nije pravi put
Kome da kažem, koga da pitam
Kuda da idem poslije tebe ja?

Sve što je ostalo

Znam šta da pišem ovaj put
Ali ne znam kome
Onom čovjeku što se budio kraj mene
Ili nekom drugom, dalekom i tuđem
Kome pišem ja?
Preskačem, evo, sve one teške riječi
Što ih ne želiš čuti, ako ti je lakše
Preskačem sve za šta si mislio
Da mi je dovoljno
A nije niti ce ikad biti
Neke ljude je bolje ubiti
Nego ih hraniti mrvicama
Preskačem i sve nježnosti čuvane
I suze i smijeh
Preskačem i pozdrave
Ne želim ni jedan više
Ako je to sve što je ostalo.

Odrastanje ili kukavičluk, pitanje je sad?

Primijetila sa da ljudi najčešće svoj kukavičluk zovu odrastanjem. Kao, to tako mora. Vidiš kako svi. Vidiš kako je svima. Ćuti! Šta ti hoćeš? Šta izmišljaš?
I dobrovoljno prihvataju tuđe odluke. To zovu sudbinom. Brakovima. Vezama. Poslovima.
A ja sam uvijek mislila da je biti odrastao ono kad možeš sam donijeti odluku. O sebi. I za sebe. Ono kad ne zamijeniš mamu ženom, tatu mužem, stariju sestru poslom.
Ali ja, očigledno, pojma nemam. I, iskrena da budem, i volim što nemam. Ja ću po svom.

10.01.2010. Credo quia absurdum est

srećo,
igraš li se mnome
ili samo ispituješ nepoznato
u predjelima moje zbiljnosti
zašto vjerujem u tebe
radi čega te iščekujem
credo quia absurdum est
u doba alijenacije

Emil Sioran

Da li je Emil Sioran u pravu kad kaže da knjige služe samo zaboravu? Da li stvarno isto propropada i onaj u biblioteci kao i onaj u kafani?
Prvi stihovi su se rodili kraj mora, mediteran. Koliko to media terra je višznačno?
19.6.2000.godine datum na knjizi Suze i Sveci. Skoro 17 godina kasnije kao da sam je pročitala druga ja.

Neka ostane bez naslova

Poslije sna slijedi buđenje
Zasto je to tako teško bilo znati
Zasto je to tako tesko bilo priznati
Sa mojom glavom oslonjenom na tvoje rame
Sa pogledom oči u oči
Tamo gdje se krao san od buđenja

Jedan od dana

Ponekad je u redu kad je druge baš briga za tebe. Uvijek možeš reći da su ti to suze od filma. Ili da si sjeckala luk za ručak. Ili bilo šta. Svejedno je. Drugima je svejedno. Kao da je bitno što je tv isključen i što nema ručka. To su tvoje suze. Shvati. Sama si. Uvijek. Prihvati svoja ograničenja, sudbinu, sta god. Slegni ramenima kao sve sto rade. Ti ionako ne plačeš kad sjeckaš luk, jer nosiš sočiva. Ali kao da to ko zna. Obriši te suze, uključi tv i skuvaj taj ručak. Šta ti misliš ko si? Odustani od snova. Nadji nešto što ti ide. Ljubav definitivno nije to. Nauči da živiš sa tim. Kao što se živi bez  ruke, noge, oka. Mozda nije estetski, možda nije simetrično. Ali se živi. Da je moglo bolje, bilo bi. Zaboravi. Ako možeš.