Usputna piskaranja 2

Kad sam već na blogu, i kad imam rijetke momente tišine u ovoj kući, treba da zapišem.

Nešto sam još naučila. Treba slušati samo sebe. Ono što ti se pojavi u žilama, ili u onoj mučnini u želucu, ili onom ježenju tijela. I ne treba odlagati neprijatne razgovore. I treba naučiti reći ne.
Stvarno je oslobađajuće sve to.  Inače mi ta priča da paziš da ne povrijediš nikog, odavno već ide na živce. Jer probala sam i tako. I onda povrijediš sve redom.
Jer taj neko će biti povrijeđen prije ili kasnije. I sve se svodi na isto.
I kad kažeš ne ništa se posebno neće dogoditi. Samo će tebi biti lakše. Drugi imaju svoj život. Imaju svoja da i ne. Previše mi lažne moći dodjeljujemo tim ljudima oko nas. I previše mislimo da je njima stalo. Možda ipak nije toliko, a?
Imamo samo sebe. To treba naučiti na vrijeme. I samo sa sobom trebamo biti u skladu. Jer jedino će tako i drugi moći biti u skladu sa nama. Ja tako mislim.
Ono voli bližnjeg svoga kao sebe samog, pretpostavlja da voliš sebe samog. Jer ne možeš ni bližnjeg. Ja to tako posmatram.
Sreća je u tebi. Ne u drugima. Kako god to danas izražavali ovi motivatori i veliki mislioci današnjice i jutrašnjice.

No comments:

Post a Comment

Najčitaniji postovi