Eto, napisala sam i zelenooku pjesmu

 Nismo isti sad,

čak nismo isti ni onoliko koliko nismo bili isti onda,

ne znam jesam li onoliko autentična koliko si mi govorio,

ali sad kada si se javio, sjetih se,

zelenila tih očiju, koje ne liče na druge.

Ne sjetih se ni šta si pričao,

ne sjetih se ni kako si me ljubio,

ne sjetih se ni kako je to sve počelo,

ne sjetih se ni kako je to sve završilo,

ali se sjetih samo bljeska tog zelenog oka 

i osmijeha u uglu usana kada me vidiš.

Bez obzira što si nekad govorio  ili se ponašao drugačije,

to oko zeleno je voljelo da me vidi

baš kao što iz daljine tvrdiš da bi me voljelo vidjeti sad.

Red je objaviti i tuđu, skoro kao pjesmu, da se ne zaboravi, ako krenu zaboravi

Kaže, nisam te ni imao, Mirjana,

a godinama mislim o tebi,

o tome kako bi pristajala uz ovu moju  kafu, 

o tome kako bismo gledali zvijezde i cvijeće,

jer znam šta voliš iako te nisam imao.

I tako već dugo, Mirjana, ženo, ja živim bez tebe, 

i javim ti se ovako da izvidim, da me ne zaboraviš,

jer me ne znaš.

A odlučio sam da ti ćeš biti moja.