Uvijek sam se trudila ne vezivati se za stvari. Nemati omiljenu šolju, nemati omiljenu dekicu , nemati omiljenu olovku...Uvijek sam redovno bacala stare stvari i sklanjala gomile suvenira čija je jedina funkcija skupljanje prašine. Pa dobro, i bacala sam ih. Sta sad.
Ja smatram da se uspomene nose u glavi, a vezivanje za materijalne stvari da je najniži oblik porobljavanja.
Vezivanje za stvari
Svrbe me prsti
Cijeli da me svrbe prsti, kako li se to kaže kad hoćeš da pišeš, nešto. Svrbi jezik je kad hoćeš da pričaš nešto. Nije ni važno. Ionako ne znam o čemu bih da pišem sad. Možda mi samo to nešto dođe kada počnem ovako da udaram ova slova po tastaturi. Možda da pišem o zaboravu jutarnjih ideja. Da, u tome sa majstor. U zaboravljanju. Ili je to samo lijenost u pitanju?
Ali opet otkud mi vrijeme, računar, olovka, šta god, kad počnu da me svrbe prsti i kad bih nešto htjela da kažem, ili kada mi nešto padne na pamet. Treba li pisati sve baš?
Vidim ove neke afirmisane blogere, samozvane influensere na svijest nas ostalih smrtnika koji, po njima nemamo moć percipiranja kao što oni imaju. Pa pišu svaki dan. Od svega što im se dešava naprave neku priču, pouku, life couch motivational sagu od tri dijela, a meni teško napisati riječ.
Još teže mi postaviti negdje link da to neko čita. Kontam, ko naleti neka čita, ako već smatra da mora.
problem je što ja ovo pišem za sebe, mada volim i da neko pročita. Ali onda se upuštam u tzv. komunikaciju, a nekad za tim stvarno nema potrebe. Nekad ni ja ne znam zašto pišem. I ako napišem, prije je to moj elektronski dnevnik, podsjetnik, na jednom mjestu sve, a dostupno na klik. Čitav život vucam sa sobom sveščice, blokove, rokovnike.
A ovako opet, imam problem javnog uvida u to. Mislim, ne smeta meni uvid. Nego tumačenja.
I to što misle da te znaju po onome što pišeš. Ili da si ono što primjećuješ. Kao da ja primjećujem samo ono što pišem.
A ja bih mogla da napišem doktorsku disertaciju, samo da imam magistarsku, o tome koliko pisac nije ono što je napisao. Mislim, ko bi to i čitao. A i šta će mi doktorat.
Ali opet otkud mi vrijeme, računar, olovka, šta god, kad počnu da me svrbe prsti i kad bih nešto htjela da kažem, ili kada mi nešto padne na pamet. Treba li pisati sve baš?
Vidim ove neke afirmisane blogere, samozvane influensere na svijest nas ostalih smrtnika koji, po njima nemamo moć percipiranja kao što oni imaju. Pa pišu svaki dan. Od svega što im se dešava naprave neku priču, pouku, life couch motivational sagu od tri dijela, a meni teško napisati riječ.
Još teže mi postaviti negdje link da to neko čita. Kontam, ko naleti neka čita, ako već smatra da mora.
problem je što ja ovo pišem za sebe, mada volim i da neko pročita. Ali onda se upuštam u tzv. komunikaciju, a nekad za tim stvarno nema potrebe. Nekad ni ja ne znam zašto pišem. I ako napišem, prije je to moj elektronski dnevnik, podsjetnik, na jednom mjestu sve, a dostupno na klik. Čitav život vucam sa sobom sveščice, blokove, rokovnike.
A ovako opet, imam problem javnog uvida u to. Mislim, ne smeta meni uvid. Nego tumačenja.
I to što misle da te znaju po onome što pišeš. Ili da si ono što primjećuješ. Kao da ja primjećujem samo ono što pišem.
A ja bih mogla da napišem doktorsku disertaciju, samo da imam magistarsku, o tome koliko pisac nije ono što je napisao. Mislim, ko bi to i čitao. A i šta će mi doktorat.
univerzalna pjesma
uzimam
tuđe nježnosti
kradem
tuđe poljupce
mamim
tuđe uzdahe
i
prkosim samoj sebi
zbog
tebe
zbog
bola koji si mi nanio
odbijam
sve od sebe
iz
straha da ne bolujem opet
razbijanje
uvijek
se razbijem
o
zidove svojih očekivanja
kojima
često ne vidim
granice
ali
osjetim svaki put
po
ukusu u ustima
gorko
i kako
boli
Samo je još obično neobično
Samo je još obično neobično.
Ali malo ko to razumije.
Samo je još obično neobično,
zato me pusti nekom ko umije.
Ali malo ko to razumije.
Samo je još obično neobično,
zato me pusti nekom ko umije.
neodsanjan san
Neka jutra su teška. Teža od drugih. Kao da sa sobom povuku teret iz noći. Neodsanjan san je težak, šta li.
To be continued 1 na eto tako post
Pokušam ja, nije da ne pokušam. Baš, rekoh, hajde da vidim.
Kažem sebi, de, ne budi ćurka, i tako još nekih imena dodam.
Ali džaba, nisam ćurka, pa džaba govorim i da ne budem ćurka. Elem, nije važno.
Pokušam ja. Ali džaba. Nije to to.
I onda se sjetim ko bi mogao eto tako biti.
A opet, i po svemu znam, da ne bi trebao on biti. I da to nije dobro za mene.
To be continued
Kažem sebi, de, ne budi ćurka, i tako još nekih imena dodam.
Ali džaba, nisam ćurka, pa džaba govorim i da ne budem ćurka. Elem, nije važno.
Pokušam ja. Ali džaba. Nije to to.
I onda se sjetim ko bi mogao eto tako biti.
A opet, i po svemu znam, da ne bi trebao on biti. I da to nije dobro za mene.
To be continued
nemirna pjesma
nemirima
vođena
lutam
tražim
pod prstima samo
patina
ostaje
lutam
tražim
ono
jednom nađeno
izgubljeno
lutam
tražim
a
nalazim samo
nemir
zeleno 2004.
Prestaćeš
da boliš,
jednom
kad
kad te kiše neke jeseni speru
sa
suzama kad se spoje
i
snjegovi neke zime kad prekriju
lišće
našeg ljeta
prestaćeš
da boliš
jednom
na
nečijem jastuku neke druge zore
u tuđem
pogledu drugačije boje
neke
druge sobe daleko od one
prestaćeš
da boliš
jednom
kad me
potpuno slome čekanja
nečeg
što nikad neće doći
kad
umorne usne ne budu mogle
da
otisnu ti ime
prestaćeš
da boliš
jednom
osjetiću
po zadahu praznine
kad
ostanem umorna i sama
daleko
od svega što sam mogla imati
daleko
od one koja sam mogla biti
miruje li centar kada krug kruži - 2003.godina
nešto u
meni je puklo
ne znam
više ni kada ni gdje
osjećam
samo bol gubitka
i tek
pomalo prkosa
samoći
što neizbježno čeka
nikad
niko nije uspio
ovako
da me
slomi
da
uništi posljednju
nadu
da može
da se vjeruje
posljednji
pokušaj
da se
izađe van
iz sebe
na
bjelinu Božjeg dana
bez
straha
sad se
krug zatvara
stari
strahovi likuju
u meni
hiljade
zastava dobiše bjelinu
i više
ne znam
imam li
snage za novi početak
za
oproštaj imam li duše
i
miruje li centar kada krug kruži
posustajem
i kao
da odustajem
prenapeti
lukovi nikad ne odapinju
strijele
im padaju tik ispred njih
16.08.2003.
neću da
mislim o tome
kakav će biti pogled
na zgužvanu postelju
kvadrat prosječne hotelske sobe
neću da mislim na
odraz u ogledalu
na jutro što slijedi
tvoje tijelo
isprepleteno sa mojim
krije drugačiju
sudbinu od tih sitnica
pitoma pjesma
da
prekratim vrijeme
da
ispunim prazninu
da
pocrnim bjelinu ovog papira
čemu? I
o čemu
možda
će se kasnije očitovati
na
bjelini margina nekadašnje praznine
nije mi
svojstveno, znam
ali ,
osluškujem
pripitomljavanje
je počelo
poetsko i noetsko
poetsko
i noetsko
kroz
vijekove
pokušavajući
da dotaknu
ono
neskriveno u dubini
pod
sjenkom privida
i nas
što lutamo
poetsko
i noetsko
Parmenid
i pjesnici
poetsko
i noetsko
hiljade
godina
mi
oni
poslije nas
Čigra i igra
pusti
me da budem pjesnikinja
šta ti
znaš o talasanju duše
o zvuku
praznine
između
gora
o,
pusti me da budem pjesnikinja
pusti
me da budem dijete
nestašluci
vire na slobodu
ti ne
znaš šta znače
čigra i
igra
o,
pusti me da budem dijete
da ne budem ja
pretvori
se u kišu
i budi svuda po mojoj koži
pretvori se
u mrak
i zagrli me
noćas
pretvori se
u vazduh
i zagrij mi
dah
u šta da se
pretvorim
da ne budem
ja
masa
oznojena
tijela
svuda
oko mene
pjevaju
mase
natopljene
stvarnošću
misli
hoće da
prsnu
žile u
utrobi zemlje
gnjev
dok se
smiruje
pakao
ovaj
svijet
i
oznojena masa u njemu
Subscribe to:
Posts (Atom)