nerviraš me. Zašto se ne pojaviš?

 Dođi,

uzmi ovaj nemir u meni

umiri kako umiješ i znaš

umiri ove stihove u meni

ne volim kad ih vidim da se roje

ne volim kad puštam jednu istu pjesmu cijeli dan

kad slušam Azru to dodirne moje dno

to sluti da će doći suze

to sluti da ću se razbiti o zidove očekivanja

to sluti da si daleko a trebaš biti tu

i to sluti da će se neko drugi uplesti

u nemire koji su tvoji

nerviraš me,

zašto se ne pojaviš?

32956 by Mirjana

 Svako ima svoj 32965 što je davno

opjevao Štulić

To mi posebno dođe oko praznika

kad je tužno i samo i ružno

i hiljadu puta sam rekla da ne volim praznike

jer mirišu groteskno

moj 32956 nkad neće znati da je baš on

stao  i u moju i  u Džonijevu pjesmu

i da mi očajno treba 

i samo bi trebao da zna

ono što nikad nije

da me odvede daleko od mene da me meni vrati

Riječi bi tekle

Riječi bi tekle

Tečno

Ćuteći ćutanje
Ćutljivo
Dubinama dubokim
Duboko

Sve će proći

Na obzorju sreće neke sitne mrlje
napominju prisustvo trenutnosti
sve će proći
i njegov osmijeh
i tvoje oči
i ovo ludilo u meni
sve će proći
i naši dani
i naše noći
sve će proći

Moja studentska piskaranja - Zola i Balzak

Prethodna noć je bila poput večeri francuskih klasika in memoriam Zoli i Balzaku.
Podizanje čaše Zolino, gutljaj Zolin i Balzakov, a spuštanje čist Balzak.
Sjaj i bijeda kurtizana na stolu, ispod stola noge Žerminala u ambijentu Trovačnice. Nana je bila tu. Trebalo ju je osjetiti kako pljuvačkom lijepi rastavljene riječi. Evgenija je plakala.
A ja u svemu čekam Stendala i hoću da se kockam sa gubitkom.

Moja studentska piskaranja - Pavić i Borhes

 -------------------------------------

Pavić kaže da se od velikih ljubavi brže stari, i ja mu sve više vjerujem. Sreća se usljed opšte nesreće nikad ne prašta. Poslije toga nastupa momenat velike tišine. Kad se čuje komešanje zvijezda. Kad se more sprema na plimu.
Tišina je plodna kajanjem i introspekcijom.


---------------------------------------------------------------------------

Pitam se šta bi bilo da nema ogledala i da li bi bilo Borhesa kakvog znamo?

Omiljena, lately

 

The Outlaw Torn 

And now I wait my whole lifetime for you

And now I wait my whole lifetime for you
I ride the dirt, I ride the tide for you
I search the outside, search inside for you
To take back what you left me
I know I'll always burn to be
The one who seeks so I may find
And now I wait my whole lifetime
Outlaw of torn and I'm torn
So on I wait my whole lifetime for you
So on I wait my whole lifetime for you
The more I search, the more my need for you
The more I bless, the more I bleed for you
You make me smash the clock and feel
I'd rather die behind the wheel
Time was never on my side
So on I wait my whole lifetime
Outlaw of torn and I'm torn

Hear me
And if close my mind in fear
Please pry it open
See me
And if my face becomes sincere
Beware
Hold me
And when I start to come undone
Stitch me together
Save me
And when you see me strut
Remind me of what left this outlaw torn

Izvor: metallica

Ja sam ova sad

 Ljudi uporno u meni traže staru mene

koja ih je ostavila negdje

koju su ostavili negdje

a te mene nema više

ni tih njih nema više

nikog od nas nema više

i ne mogu da im objasnim 

ne mogu da im pobjegnem uvijek

ne mogu da im vrisnem uvijek

to nisam ja

znate li da to nisam ja

ja sam ova sad

Sanjam te često

 Sanjam te često,

u snu je isto sve kao prije

a ja znam da neće biti

i da više nije.

U snu mi nedostaje tvoj miris

i tražim samo da sam jednom ona stara ja

u tvom naručju

uljuljakana tvojim mirisima.

I dok se budim mislim kako niko prije ni poslije nije mirisao kao ti

tako toplo, tiho, mirno, nježno.

Klupko

Svako ima jedno klupko

od tuge i zebnje

pod srcom

to malo klupko raste

krajevi mu u grlu našem stoje,

pa zagolicaju nekad.

Treba isplesti

nešto od tog klupka

neku pjesmu

nešto šareno

samo da se smanji

Ostavljeno za kasnije

 Sve

ostavljeno

za kasnije 

dođe, 

zapravo, 

ranije

na naplatu. 

Ne mogu, a moram

 Sve mi se pomiješalo

ljudi, snovi, ja,

ono što jesam,

ono što moram biti

jutros ne prepoznajem

jutros ne vidim

ko sam to jutros ja

i šta od mene želi ovaj svijet

Ustaneš sa težinom

kao da su mi vijekove stavili na pleća

kao da su mi eone vezali za noge

ne mogu

a moram

Eto, napisala sam i zelenooku pjesmu

 Nismo isti sad,

čak nismo isti ni onoliko koliko nismo bili isti onda,

ne znam jesam li onoliko autentična koliko si mi govorio,

ali sad kada si se javio, sjetih se,

zelenila tih očiju, koje ne liče na druge.

Ne sjetih se ni šta si pričao,

ne sjetih se ni kako si me ljubio,

ne sjetih se ni kako je to sve počelo,

ne sjetih se ni kako je to sve završilo,

ali se sjetih samo bljeska tog zelenog oka 

i osmijeha u uglu usana kada me vidiš.

Bez obzira što si nekad govorio  ili se ponašao drugačije,

to oko zeleno je voljelo da me vidi

baš kao što iz daljine tvrdiš da bi me voljelo vidjeti sad.

Red je objaviti i tuđu, skoro kao pjesmu, da se ne zaboravi, ako krenu zaboravi

Kaže, nisam te ni imao, Mirjana,

a godinama mislim o tebi,

o tome kako bi pristajala uz ovu moju  kafu, 

o tome kako bismo gledali zvijezde i cvijeće,

jer znam šta voliš iako te nisam imao.

I tako već dugo, Mirjana, ženo, ja živim bez tebe, 

i javim ti se ovako da izvidim, da me ne zaboraviš,

jer me ne znaš.

A odlučio sam da ti ćeš biti moja.

ko zna

Ponekad poželim da sve je juče

daleko

nijemo

završeno

i da me nema u tome više

Ali, 

znam da toga nema

pa prigrlim strahove svoje

možda oni pobjegnu od mene?

ko zna

kad već od njih ne mogu da pobjegnem ja

Pričao si mi

Pričao si mi kako si me sanjao

crvene starke i šetnja kroz tvoj omiljeni grad

pričao si šta si sve rizikovao zbog mene

a ja sam ćutala

jer ja nikada ne nosim starke, ni u snu,

znala sam da ti tvoji rizici trebaju navodnike

jer ovdje samo rizikujem ja

ali šta vrijedi kad ti to ne razumiješ. 

Bijela zavjesa između nas

Stojiš na treasi
otpuhuješ dim
gledam te kroz veo bijele zavjese
ja znam da odlaziš zauvijek
i razumijem u sebi duboko da ne znaš kako to da mi kažeš
da mi nećeš reći, bar ne danas.

Počinjem da pričam o ljepoti vremena
namještam zavjesu
kao da ju je sam Bog postavio tu
između nas da se bijeli,
da imam čime da zauzmem ruke.

U meni sve vrišti ne idi iako glasno kažem
hoćeš da idemo i još more trivijalnosti
da ti olakšam odlazak i da te pustim
jer opet moram ja da puštam
zato što ja znam šta je bolje za mene.

Nomen est omen

Imenuj to u sebi, Mirjana, jer će te ugušiti ta bezimena bol.
Malo je lakše kad joj ime daš,
i kad znaš
protiv čega se boriš,
za šta umireš
čak iako je porazna istina
tvoja je
a ti znaš da jeste
odlazi od tebe miris bagrema
a znaš i ko ga je nosio

Pospremajte redovno

Čovjek bi trebao redovno da posprema po sebi. Nakupi se svega vremenom, pa ne znaš šta bi prije. Okreneš se lijevo - ono stara tuga preko stolice. Okreneš se desno - na krevetu leži neki stari strah. Na lusteru neko staro razočarenje. U ormarima stara poniženja kao davno odbačene haljine, ali još nosive. I nemaš kud. Tijesno je.
Zasto pospremate redovno, ne budite kao ja.

Dvije minute

Da si onda mogao
samo dvije minute duže da me voliš
sada bi bilo drugačije sve.
Samo dvije minute duže
u oči da si me gledao,
sada bi bilo drugačije sve.
Ali nisi i uzalud ti je sad
što imaš svo vrijeme svijeta za mene
kad nisi mogao onda samo dvije minute duže da me voliš.