Praznina

Od svih osjecanja najopasnije je osjecati prazninu. Jedno veliko i gladno nista. Kad ne znas ko si. Sta zelis. Sta si postala. Sta je ostalo.
Grebe iznutra to prazno. Hrani se strahom i suzama.

Jesam li ja to srećna zapravo?

Uvijek sam mastala samo o par stvari meni bitnih za cijeli zivot.
Od kad za sebe znam uvijek isto sam zeljela.
Prosto.  Jednostavno. Obicno.
I dao mi je Bog. Hvala mu.
Jesam li ja to srecna zapravo?

Mjere su čudo

Kazu da u životu dobijes tacno onoliko iskušenja koliko možeš da podneses. Ni gram manje, ni gram vise.
Iako je to donekle tacno pitam se sta je sa onim koji su zbog neceg izgubili razum. O kakvoj gramazi se tu radilo? Ili je njima bas to i trebalo?
Nakon svega sto sam prozivjela vidim da su mjere jedno cudo. Ali se o posojedicama malo prica. Svi vide mjere. Niko ono ispod.  Ali to, valjda, i ide tako da drugima nije vazno.
Covjek se radja zivi i umire sam.

Čovjek kao kofer

Koliko dugo covjek može da živi kao kofer? Kao kofer u koji gura sve sto je bio, sto jeste i sta zeli biti? Da ga otvori ponekad ili vise nikad?
Zivot tece. I mimo kofera. A po koferu samo  slaze slojeve prašine. Mozda je unutra blago. Mozda samo neupotrebljivo smeće. Ali kako da znas ako nikad nikom ne dozvolis vise da barem priviri. Ne znam. Nikad ne znam sta je lakse...