Jutros kiša lije
vozim ulicama što puste
na radiju odnekud Arsen
i ničeg nema, ničeg nema u kući pored mora
i tebe nema
i sjetim te se, mirisa, crvenog duksa koji sam tako voljela
i sjetim se kako si mislio da sve te vodilo ka meni
i kako sam mogla da uzmem tu pjesmu sebi
i kad ostarim da biću tvoja cura...
Toliko godina je prošlo
i što bi pjesnik rekao sad te se samo rijetko sjetim
i kako ti nisam sve dospjela reći.
Skoro da sam prestala voljeti Beograd zbog tebe,
zbog onog što sam osjećala,
zbog onog čemu sam se nadala
zbog lakoće koja je teret postala.
Gdje si sad ti
sjetiš li se Beograda nekad, pitam se,
da li te je stid obećanja, jer znam da ovo sad nisi ti
I nema veze sad više, stvarno
ali slušah pjesmu i sjetim se Beograda u decembru
gdje sam čula da sve me vodilo ka tebi
i da to nije muška pjesma, da mogu da je uzmem.
Tražio si mi pjesmu
A nisi trebao
Nikad je sretna napisala nisam
Mada ti to ne znaš
Kao što ni mene ne znaš
Kao što ti nisam ni rekla
Da ja sam jedna puna strahova
Obična, najobičnija žena
Trebalo bi zabraniti da se sreću
Stari ljubavnici u novim životima
Da se znane oči spuštaju niz tijelo
Jer prevari taj kratak bljesak
Pomisle ljudi vidi onog mene
Vidi kako sam tad mlad i lijep bio
Ali, trebalo bi to zabraniti
Jer toliko je laži u tim susretima
Koje služe samo za uzdah i da ti pokvare dan
Jer misliš da je nešto moglo drugačije
A da jeste bilo bi
I otkud nama tolika potreba da posjedujemo sve?
Sve te naše noći
U onom stanu visoko gore pri nebu
S prozorima što su neuspješno krili našu priču
I tvoja pitanja
I moj smijeh
I pokušaj da se bude nešto što nisi
I sve te dobrodošlice i svi ti ispraćaji
I od dvije godine
pamtim samo neke slike
I da imam ono što tebi fali.
Jednom,
Ne znam tačno ni kada ni gdje
Ja sam te nekako srela i dotakla
I sad čekam da dođeš i kažeš da to si ti.
Ne znam jesu li ti oči tamne ili svijetle
Ni jesi li crn, visok, nizak ili plav
Ali znam, kao što znam da sad je ovo dan
Da ću te prepoznati.
Umorna sam od svih površnosti
Od svoje ponajviše
Od kratkih rastanaka
Od dugih obećanja
Sve sam već vidjela
Sve sam već čula.
Ali, neka ne ostarim bez tebe
Biće šteta.
Važno je zapisivati. Ne radim to zbog drugih, jer mi je inače malo stalo do tuđeg mišljenja, ali zapisujem zbog svoje zaboravnosti. I jer samo ja znam zbog čega su mi važne i ko ih je rekao. Nabacane, nez reda i vremena, teško da mogu kome poslužiti sem meni. I nekako, s godinama valjda, su mi sve važnije. Moguće da je to strah od starosti. Shvatanje o prolaznosti ljepote, života, ljubavi, svega.
Zato ih zapisujem i dodavaću ih ako koja na mene ostavi traga. Jer računa se samo to što me je dotaklo. I nema veze ko šta kad i u kom kontekstu je rekao. Važno je samo da imam neku sliku o sebi.
- Autentična si. Imaš ono što meni fali. Plijeniš.
- Da su tebi moje oči da se vidiš.
- Samo sam se probudio i mislio o tebi.
- Lijepa si i pametna, taman za mene.
- Uljepšavaš mi dane, htjela ti to ili ne.
- Toliko lijepa da te sitne nesavršenosti samo govore da si ljudska.
- Lepa si svakom ko ima oči.
- Oduvijek sam zaljubljen u tebe, samo sam te sad sreo.
- Ne vjerujem u ljubav i brak, ali bih tebe ženio.
- Mislim o tebi često, samo ne mogu nekad da se javim.
- Kad odem u penziju doći ću da te prosim.
- Tako drugačija. Ma ko bi se sa tobom patio.
- Nikom ne čestitam praznike, tebi moram.
- Kao tornado si ušla u moj život.
- Nije ona ti.
Dođi,
Prekrojiću ti pjesmu već pisanu
Ne brini, biće ti taman
Nove su kao cipele
Žuljaju i bole
I onda sebi kažem što mi ovo treba
Zato ću ti prekrojiti jednu
Udobnija da bude
Prednost ovog dugog neulaska na svoj blog je što niko ne zna kad je šta nastalo što ovdje ispišem nekad odjednom. Jer ljude vole da znaju. O tuđem životu pogotovo. Pa i o mom, jer sam im tuđa.
