Jer krajevi i služe za to

Pusti da te se dotakne
zabrani da ti se priđe
i opet nećeš moći da nađeš mjeru za ono što je pitanje srca
postoje stvari neprevodive u riječi
postoje stvari neprevodive u do kraja svjesne odluke
ili ih osjećaš ili ne
i samo treba da ih odboluješ
sama
ali da vjeruješ da će ti se samo reći.
Jer krajevi i služe za to.

Kristalno jasno

Tako je lijep dan, nebo kristalno čisto,
toliko da na njemu vidiš kako iz tebe izbija na površinu
sve ono što je ostavljeno za misliti o njemu sutra
sve ono zapreteno
odloženo
za ovo sutra
i kuda ću sa sobom ja sa ovim kristalno čistim nebom iznad sebe?

Usputna piskaranja 2

Kad sam već na blogu, i kad imam rijetke momente tišine u ovoj kući, treba da zapišem.

Nešto sam još naučila. Treba slušati samo sebe. Ono što ti se pojavi u žilama, ili u onoj mučnini u želucu, ili onom ježenju tijela. I ne treba odlagati neprijatne razgovore. I treba naučiti reći ne.
Stvarno je oslobađajuće sve to.  Inače mi ta priča da paziš da ne povrijediš nikog, odavno već ide na živce. Jer probala sam i tako. I onda povrijediš sve redom.
Jer taj neko će biti povrijeđen prije ili kasnije. I sve se svodi na isto.
I kad kažeš ne ništa se posebno neće dogoditi. Samo će tebi biti lakše. Drugi imaju svoj život. Imaju svoja da i ne. Previše mi lažne moći dodjeljujemo tim ljudima oko nas. I previše mislimo da je njima stalo. Možda ipak nije toliko, a?
Imamo samo sebe. To treba naučiti na vrijeme. I samo sa sobom trebamo biti u skladu. Jer jedino će tako i drugi moći biti u skladu sa nama. Ja tako mislim.
Ono voli bližnjeg svoga kao sebe samog, pretpostavlja da voliš sebe samog. Jer ne možeš ni bližnjeg. Ja to tako posmatram.
Sreća je u tebi. Ne u drugima. Kako god to danas izražavali ovi motivatori i veliki mislioci današnjice i jutrašnjice.

Usputna piskaranja

Čitav život vučem sa sobom papirčine, knjige, sveske, udžbenike, lektire, pisma, razglednice, škrabanja...
Pišem. Brišem. Podvlačim. Precrtavam. Čitav ovaj svoj život tako.
A opet mi se nekako čini da nisam ni slova o sebi rekla. Sve što sam mislila, željela, ili nisam, ostalo je tu. Na nekim linijama, kockicama, ili bez linija.
Ponekad naletim na to slučajno, ponekad namjerno. Nečega se sjetim. O drugom opet nemam pojma šta pišem. I gledam ko sam to ja bila. Ko sam to ja uopšte? I zašto mislim da ja još uvijek nisam?
A po svemu tome što čitam bi se reklo da jesam. Ili bar da sam bila.
I zašto ja sad uopšte mislim o tome? 

Misliću o tome sutra

Postoje neka jutra teška, ledena, ogoljena, kad zapne u grudima nešto, pa ne može ni u želudac ni u grlo. Nego stoji tu, na pola. Boli. Osjetiš kako te probada.
I kad pretpostavljaš šta je, nemaš vremena da se baviš tim. Da to povratiš. Ili progutaš do kraja da ode u crijeva pa van. A bez toga ne može. Eto, tako dolaze na naplatu sva moja misliću o tome sutra.
A da nisam uvela to misliću o tome sutra, takav bi mi, možda, bio svaki dan.
A sinoć sam čitala Hegela i kaže da se mora izaći iz sebe van, postati nešto drugo sebi imanentnom i vratiti se kao određeno. Tako nekako. Razvoj svijesti u samosvijst. Dijalektika. Jebeno iskustvo.
I onda ti zakuca svu istinu u pojam. I ti kruži. Nek ti zapinje u grudima. I čak kad o sebi dosta znaš, čeka te uvijek ovako neko jutro, teško, ledeno, ogoljeno.

Moja studentska piskaranja - From, Hegel, Romantizam

Vječno vraćanje istog. Ja bih ovo kruženje nazvala zarobljenošću. Sve mi je bliži From sa bjekstvom od slobode. Postala je preteška. Gdje je sredina između Frojda, Marksa i Froma? I da li je sredina vrlina, Aristotele?
A u svima nama čuči ono primitivno, ona želja da u bliskom nam čoporu punih pluća udišemo slobodu i kujemo zavjere protiv nečega što odredismo jačim. Prejaka riječ - sve sem sreće imam. Mada ona nije stvar komparacije već subjektiviteta. Ali, kako izbaciti interakciju? Sigurna sam da nivo svijesti umanjuje osjećaj sreće proporcionalno visini.
Previranje. Dijeljenje duše. Neprebol.
Treba li se zatvoriti kao Hegel i pustiti da pojam obiđe svijet?
Pusti pticu iz kaveza. Hoće li baš biti ista kad se vrati?




__________________________________________________



Romantizam nudi mogućnost bijega, smanjuje rizik od infarkta i ulkusa. Umnogome pospješuje cirkulaciju. Romantizam je, dakle, medicinski zdrav.
Realizam, on, pak, povećava rizik od dobijanja realizmu nepoznatih bolesti. Ali može i da bude spasonosniji od romantizma, jer može da bude uzrokom suicida ili smrti bilo kojeg oblika. I da bude utoliko spasonosniji ukoliko ništa više ne bi imao da spasava. Pitanje je izbora. Ili?

Daljine

Sjedim i gledam u ovo bijelo prazno
I prvi put osjećam daljinu
Boli ovo načeto u meni
I one riječi bole me sad
Hiljade riječi u suzu bi stale
A ti tako dalek
Zatvoren i nijem

Sjedim i gledam u ovo što se crni
Naviru misli
Naviru suze
Neprevodive u riječi
Ja, sebi daleka
Zatvaram se nijema.

Preskupo plaćam svaki ceh
Mutne oči ne naziru kraj
Tebe dalekog ne vidim više
Ali boli ovo u grudima znaj.

Boli ova nemoć, ne nehtijenje
Kud god da krenem nije pravi put
Kome da kažem, koga da pitam
Kuda da idem poslije tebe ja?

Sve što je ostalo

Znam šta da pišem ovaj put
Ali ne znam kome
Onom čovjeku što se budio kraj mene
Ili nekom drugom, dalekom i tuđem
Kome pišem ja?
Preskačem, evo, sve one teške riječi
Što ih ne želiš čuti, ako ti je lakše
Preskačem sve za šta si mislio
Da mi je dovoljno
A nije niti ce ikad biti
Neke ljude je bolje ubiti
Nego ih hraniti mrvicama
Preskačem i sve nježnosti čuvane
I suze i smijeh
Preskačem i pozdrave
Ne želim ni jedan više
Ako je to sve što je ostalo.

Odrastanje ili kukavičluk, pitanje je sad?

Primijetila sa da ljudi najčešće svoj kukavičluk zovu odrastanjem. Kao, to tako mora. Vidiš kako svi. Vidiš kako je svima. Ćuti! Šta ti hoćeš? Šta izmišljaš?
I dobrovoljno prihvataju tuđe odluke. To zovu sudbinom. Brakovima. Vezama. Poslovima.
A ja sam uvijek mislila da je biti odrastao ono kad možeš sam donijeti odluku. O sebi. I za sebe. Ono kad ne zamijeniš mamu ženom, tatu mužem, stariju sestru poslom.
Ali ja, očigledno, pojma nemam. I, iskrena da budem, i volim što nemam. Ja ću po svom.

10.01.2010. Credo quia absurdum est

srećo,
igraš li se mnome
ili samo ispituješ nepoznato
u predjelima moje zbiljnosti
zašto vjerujem u tebe
radi čega te iščekujem
credo quia absurdum est
u doba alijenacije

Emil Sioran

Da li je Emil Sioran u pravu kad kaže da knjige služe samo zaboravu? Da li stvarno isto propropada i onaj u biblioteci kao i onaj u kafani?
Prvi stihovi su se rodili kraj mora, mediteran. Koliko to media terra je višznačno?
19.6.2000.godine datum na knjizi Suze i Sveci. Skoro 17 godina kasnije kao da sam je pročitala druga ja.

Neka ostane bez naslova

Poslije sna slijedi buđenje
Zasto je to tako teško bilo znati
Zasto je to tako tesko bilo priznati
Sa mojom glavom oslonjenom na tvoje rame
Sa pogledom oči u oči
Tamo gdje se krao san od buđenja

Jedan od dana

Ponekad je u redu kad je druge baš briga za tebe. Uvijek možeš reći da su ti to suze od filma. Ili da si sjeckala luk za ručak. Ili bilo šta. Svejedno je. Drugima je svejedno. Kao da je bitno što je tv isključen i što nema ručka. To su tvoje suze. Shvati. Sama si. Uvijek. Prihvati svoja ograničenja, sudbinu, sta god. Slegni ramenima kao sve sto rade. Ti ionako ne plačeš kad sjeckaš luk, jer nosiš sočiva. Ali kao da to ko zna. Obriši te suze, uključi tv i skuvaj taj ručak. Šta ti misliš ko si? Odustani od snova. Nadji nešto što ti ide. Ljubav definitivno nije to. Nauči da živiš sa tim. Kao što se živi bez  ruke, noge, oka. Mozda nije estetski, možda nije simetrično. Ali se živi. Da je moglo bolje, bilo bi. Zaboravi. Ako možeš.