Poznato nepoznato

Riječi..
Koliko riječi je rečeno?
Šta je tim riječima nerečeno?
Mirisi, dodiri,
Onaj sjaj u oku,
Treptaj,
Drhtaj od želje.
Upoznavanje nepoznatog.
A čini mi se mogla bih ga,
poznatog, nacrtati.

Upijanje

Počinje, tako, iz ništa
Krene ka nečemu,
I postane sve
A da nisi ni svjesna te tanke granice,
Tog trena kad to posatane tako.
Upijanje u pore
Kao dehirdirana biljka, žedna,
Željna vode,
Što ne misli, ne vidi, samo upija
Od korijena do vrha.
Kišom to zovu.
Pa ili procvjeta opet
Ili istruli skroz.

Predstava života

"Čovjek je na gubitku čim udari čelom o pod". Selimoviću, Nobelovu bih ti dala.
Kad bi barem glavni glumac predstave života imao generalnu probu. Da provjeri scenu, dekor, da čuje ili ne čuje suflere. Toga nema. Odmah si katapultiran na scenu. Reflektori zasljepljuju pogled. Jedino što možeš jeste da se adaptiraš. Ili kako bi to funkcionalisti rekli, da pozitivno doprinosiš harmoniji sistema. Da zanemariš publiku i tremu koju osjećaš. Vrijeme predstave ionako je ograničeno. Samo se potrudi da izdržiš do kraja. Aplauzi nisu namijenjeni svima. Ionako nećeš izaći na bis. Kad zavjesa padne, biće ti lakše. Čovjek je zaista, dragi Meša, uvijek na gubitku.

Kako nastaje pjesma

Kako nastaje pjesma?
Dođem i kažem - nije mi ništa
A duboko u sebi znam da je nešto
Dođem i kažem - nešto jeste
A duboko u sebi znam da ništa nije
Tako nižem riječi
U tom prostoru
Između ništa i nešto
Između jeste i nije
Nastane pjesma
Uglavnom 

Crno - bijelo

Volim odnos crno -bijelo
U ovim slovima
Poput starih fotografija
Koje prevazilaze prosjeke
I otkrivaju ekstreme

Neiskorištena pjesma 2

ukroti me
previše sam divlja
i draga i ohola u isti mah
ukroti me očima što gore
negdje se skrivam
negdje se dam
rasputi moju kosu
rukama svojim
natjeraj me da ćutim
kako god znaš
ukroti ovaj uzdah u meni
i biću samo tvoja
znam

Hladnoćom se ne grije

hladnocom se ne grije
ako nisi smrznut
od ranije
kasije
ožiljci ipak
ostaju

Sklupčana na desnom boku

Sklupčana na desnom boku
Želim mirovati do utrnulosti
Do isteka mogućnosti da se bude budnoUdišući mirise
Samo osjećajući

Netaknuto

Netaknuto lice
Neudisan miris
Neljubljene usne
A, ipak, tako tvoje
Tako daleko bliske
Tako blisko daleke
Opasan ples
Na litici razuma
Ko sam to ja
I šta sam to postala
I zasto sam tako svoja? 

Igranje

Jeste li se ikad zaigrali tako da ste zaboravili na sve? Kad ste zadnji put bili dijete? Ono dijete koje skače sa drveta nemisleći, jer ne poznaje strah. Ili kad možda poznaje kazne, i možda vidi i roditelje u daljini, ali ipak mora, jer je dijete. Jeste li se tako igrali ikada kada ste porasli? Onako, dječije hrabro? Jeste li uzivali kada ste porasli u samoj opojnosti igre, u tom nestrahu?
Ako niste trebate.