ko zna

Ponekad poželim da sve je juče

daleko

nijemo

završeno

i da me nema u tome više

Ali, 

znam da toga nema

pa prigrlim strahove svoje

možda oni pobjegnu od mene?

ko zna

kad već od njih ne mogu da pobjegnem ja

Pričao si mi

Pričao si mi kako si me sanjao

crvene starke i šetnja kroz tvoj omiljeni grad

pričao si šta si sve rizikovao zbog mene

a ja sam ćutala

jer ja nikada ne nosim starke, ni u snu,

znala sam da ti tvoji rizici trebaju navodnike

jer ovdje samo rizikujem ja

ali šta vrijedi kad ti to ne razumiješ. 

Bijela zavjesa između nas

Stojiš na treasi
otpuhuješ dim
gledam te kroz veo bijele zavjese
ja znam da odlaziš zauvijek
i razumijem u sebi duboko da ne znaš kako to da mi kažeš
da mi nećeš reći, bar ne danas.

Počinjem da pričam o ljepoti vremena
namještam zavjesu
kao da ju je sam Bog postavio tu
između nas da se bijeli,
da imam čime da zauzmem ruke.

U meni sve vrišti ne idi iako glasno kažem
hoćeš da idemo i još more trivijalnosti
da ti olakšam odlazak i da te pustim
jer opet moram ja da puštam
zato što ja znam šta je bolje za mene.