Moje ćutanje

Šta se radi kad sva nikad stanu u hoću još?
Šta se radi kad ti se snovi raspletu pred očima kao debela teška pletenica mirišljave kose?
Treba li stajati oslobođen i ćutati pred tom savršenom ljepotom? I šta uopšte reći?
Možda je najbolje ćutati bar do onog trena dok ne krene opet da se plete ta teška pletenica. Jer, samo ono što prećutim moje je.
Tebe sam prećutala zato.






Beznaslovna pjesma

Zapisaću ovo odmah
Jer znam da ću se kasnije slagati
I reći da to nisu bile suze
Kad sam udahnula tvoj miris u kosi
Toliko nježnosti da stane u dan
A da opet osjećam da nema nas više
Kao što sam to vidjela u onom prozoru
Kad sam nas pogledala prije puta
I ćutala kad sam
Rekla sam da ćemo oplakati
Nisam samo znala kad
Sad znam
Iako mi ništa nije jasno.



Decembarske zore

Hoće li nas neke decembarske zore
Uljepšati ili poružniti
Hoće li ti snijeg prekriti tragove
Ili gaziš duboko da ostaje dugo trag
Hiljadu pitanja
A nema toliko noći
Sto bi mi rekle odgovore
A dosta je i jedna znam

Glupo smo naučeni da starimo

Stari tako čovjek,
Svoj život mjeri godinama, decenijama
Stari tako čovjek
Tješi se iskustvima
Tješi se godinama
A treba ostati dijete
Plakati neutješno
Čekati zagrljaj da te smiri
Ne govoriti mogu ja to sam
Glupo je to kako smo mi, zapravo,
Naučeni da starimo.

Čekanje

Nenaviknuta, ja čekam
Čekam iako ne znam
Čekam li pametno ili ludo
Samo će se prestankom čekanja znati,
Ali, osjećam,
Čekala bih i kad ne bude
Niko nikog čekao više.

Poznato nepoznato

Riječi..
Koliko riječi je rečeno?
Šta je tim riječima nerečeno?
Mirisi, dodiri,
Onaj sjaj u oku,
Treptaj,
Drhtaj od želje.
Upoznavanje nepoznatog.
A čini mi se mogla bih ga,
poznatog, nacrtati.


Upijanje

Počinje, tako, iz ništa
Krene ka nečemu,
I postane sve
A da nisi ni svjesna te tanke granice,
Tog trena kad to posatane tako.
Upijanje u pore
Kao dehirdirana biljka, žedna,
Željna vode,
Što ne misli, ne vidi, samo upija
Od korijena do vrha.
Kišom to zovu.
Pa ili procvjeta opet
Ili istruli skroz.

Predstava života

"Čovjek je na gubitku čim udari čelom o pod". Selimoviću, Nobelovu bih ti dala.
Kad bi barem glavni glumac predstave života imao generalnu probu. Da provjeri scenu, dekor, da čuje ili ne čuje suflere. Toga nema. Odmah si katapultiran na scenu. Reflektori zasljepljuju pogled. Jedino što možeš jeste da se adaptiraš. Ili kako bi to funkcionalisti rekli, da pozitivno doprinosiš harmoniji sistema. Da zanemariš publiku i tremu koju osjećaš. Vrijeme predstave ionako je ograničeno. Samo se potrudi da izdržiš do kraja. Aplauzi nisu namijenjeni svima. Ionako nećeš izaći na bis. Kad zavjesa padne, biće ti lakše. Čovjek je zaista, dragi Meša, uvijek na gubitku.

Kako nastaje pjesma

Kako nastaje pjesma?
Dođem i kažem - nije mi ništa
A duboko u sebi znam da je nešto
Dođem i kažem - nešto jeste
A duboko u sebi znam da ništa nije
Tako nižem riječi
U tom prostoru
Između ništa i nešto
Između jeste i nije
Nastane pjesma
Uglavnom 

Crno - bijelo

Volim odnos crno -bijelo
U ovim slovima
Poput starih fotografija
Koje prevazilaze prosjeke
I otkrivaju ekstreme

Neiskorištena pjesma 2

ukroti me
previše sam divlja
i draga i ohola u isti mah
ukroti me očima što gore
negdje se skrivam
negdje se dam
rasputi moju kosu
rukama svojim
natjeraj me da ćutim
kako god znaš
ukroti ovaj uzdah u meni
i biću samo tvoja
znam

Hladnoćom se ne grije

hladnocom se ne grije
ako nisi smrznut
od ranije
kasije
ožiljci ipak
ostaju

Sklupčana na desnom boku

Sklupčana na desnom boku
Želim mirovati do utrnulosti
Do isteka mogućnosti da se bude budnoUdišući mirise
Samo osjećajući



Netaknuto

Netaknuto lice
Neudisan miris
Neljubljene usne
A, ipak, tako tvoje
Tako daleko bliske
Tako blisko daleke
Opasan ples
Na litici razuma
Ko sam to ja
I šta sam to postala
I zasto sam tako svoja? 

Igranje

Jeste li se ikad zaigrali tako da ste zaboravili na sve? Kad ste zadnji put bili dijete? Ono dijete koje skače sa drveta nemisleći, jer ne poznaje strah. Ili kad možda poznaje kazne, i možda vidi i roditelje u daljini, ali ipak mora, jer je dijete. Jeste li se tako igrali ikada kada ste porasli? Onako, dječije hrabro? Jeste li uzivali kada ste porasli u samoj opojnosti igre, u tom nestrahu?
Ako niste trebate.

Treba li?

Treba li uvijek misliti?
Treba li uvijek znati?
Treba li uvijek biti žena svojih godina?

Na ta pitanja i želim i ne želim odgovor.




Najkraće ime

Ti što imaš najkraće ime
Znaj da si voljen kao niko do sad.

Mišljah nezapisati

Mislila sam ovo nezapisati. Ali hoću. Jednom će mi trebati, to nekako znam.
Ovo će biti drugačije.

Podvučeno dvaput
21.09.2017.

23.9.2017

Neke riječi, dijelove rečenica, rečenice, treba izvući iz konteksta, iz razgovora, kako god. I samo ih zapisivati. Napraviti zbirku riječi, ako takvo šta postoji. I kad ostariš, kad bude kasno za sve, njih čitati. Da znaš da nekad jesi bila. 

Neiskorištena pjesma

Kako da te zovem
Kako da te pojmim
Kako da te smirim
Nemiru mog sna
Na drugoj strani kreveta
Ravnina
Koja čeka otiske tvog tijela
Slutis li ono što mi treba
Osjecam da ti to odnekud znaš
Ja cu te čekati
Svojim zvati
Dušu dati
Samo uzmi ove nemire
Pokori ovu divlju u meni
Vjerujem, ti to znaš.



Septembar 2017

Kako je to moguće
Da mogu, to bih te pitala
Kako se ovo dogodilo
Da znaš, to bih te pitala
Kako ovo zvati
Da mi treba moj sud to bih se pitala
Ko sam ovo ja
Da imam sebe, to bih se pitala


Krijem te

Krijem te
Od drugih
Od tebe
Od sebe
Od drugih, da ne osuđuju
Od sebe, da te sačuvam
Od tebe da ne ostaneš.
To se zovu moranja.
Gledam tako sebe i ne poznajem se
Gledam tako druge i prepoznajem sve
Sve ono što nisam bila
A ja jesam
Sve ono što nisam htjela
A ja sam
Sve ono što trebam biti
A nisam.

Ja volim kišu

Kiša...Ja volim kišu. A ako sad počnem da pišem, osjećam, provaliće se kiša riječi iz mene. A to uvijek vuče na neku katastrofu epskih razmjera. Mislim ova vrsta osjećaja koja prijeti da se prolije.



stečena slabost

Lomiš me
U trenutku
Stečene slabosti
Poželjeh vječnost
I pustih krik
Zanosnog iskušenja
Koji se prosu
Na bjelinu papira
Kojeg cu vec sutra
Spaljenim imenovati.

Svako mora da pređe svoj put do drugoga

Idi
Ostaću ovdje
Kad odeš  najdalje
Srešćeš me
Jednom sam krenula
Jer svako mora da pređe
Svoj put do drugog

Tačno znam i kad sam ovo pisala

sjetile se zvijezde u tvoje oči
u pogled namijenjen meni
i ja vidjeh snove
snivane pod bijelim bagremom
mog djetinjstva
znala sam da to si ti
sanjani
davno još
kad bagremov miris
na tebi osjetih




i broj 2





                                   isprepletenih tijela
                                   dokučujemo misli
                                   rasplićemo želje
                                   i ja u tebi vidim svoje snove
                                   djetinjstvo, bijeli bagrem
                                   i sve što je moje

                                   brišeš mi suze
                                   milujem ti kosu
                                   ćutimo dugo dugo
                                   dok ne ponestane daha

                                   upijam ti riječi
                                   mada ne znaš to
                                   privid je moja igra

                                   a unutra mi je loše.












nesklad

u plamenu izgara želja

moje i tvoje ruke u neskladu

...

Teško je kriti svitanje

Kad noć treba da je duža

dim

i ovaj dim cigarete
što ga moje usne otpuhuju lijeno
kao da ne želi
da se vine
zapliće mi se u kosu
leluja mi pred očima
lijeno
pospano
bez želje

17.02.2004.

sve će ovo proći
ova smutnja u meni
tvoj miris u mojoj koži
ove neisplakane suze
i rastanci
sve će proći

ali, šta će od mene ostati

16.08.2003.

                              kako da te isperem iz kože
                              kako kad sam te željno upijala
                              kako da zaboravim nježnosti

                              obojene zelenilom tvojih očiju

31.12.2013.

osjećam kako mi se kida utroba
dio mene odlazi daleko
boli rastanak

Toplina sklopljenih očiju

               Jutro...kiša...mirisi
ti, na jastuku kraj mene
griješ me toplinom
sklopljenih očiju

jutro poslije mora nježnosti
poslije jata odletjelih uzdaha
osjećaj bliskosti
bez želje za bijegom


jutro kad ponovo želim biti samo tvoja

u kišne večeri

prebiram po sjećanu
zašto pamtim neke snove
zašto se od sebe krijem
ponekad
u kišne večeri
zašto tužno gledam
u sebe u svojim očima
dok prebiram po sjećanju
sklopljenih ruku
bez odletjelih molitvi
zašto pamtim neke snove
fragmente u teška jutra
dugih noći
zašto se od sebe krijem
ponekad

u kišne večeri

Nađena cedulja

teku dani
kao rijeka moru u susret
teku
a ja želim samo
toplotu tvoga uzglavlja
i miris tvoje nježnosti

teku dani
ljudska svijest to zove vremenom
ljudska svijest to zove životom
a ja želim ovaj svoj kraj tebe da istečem

teku dani
neka stanu jedino

ako ćeš da odeš

zašto se ti trudiš?

zašto se trudiš
zašto tebi niko ne stavi
svijet pod noge
zvijezde u dlanove
lakoću u dane
zašto se trudiš biti obična
sa svojim 
neobično-običnim snovima i željama
žene sanjaju komplikovane sne
i žele mnogo i sve im daju
zašto se ti trudiš

Nismo se čule dugo

Nismo se čule dugo,
Riječi moje,
Dugo nismo sijale na bjelini,
Na marginama, na pijesku,
Na suzama, na usnama
Dugo ste se skrivale
Pokušaj skrivanja sebe
Zarad nečeg što misliš da žele
Da treba da jesi
Da moraš da jesi
Zašo ćutite riječi moje?
Ako sam slaba, vi jake budite
Ako sam jaka vi dušu milujte
Artikulacija sebe

A ne pokušaj bijega u kliše

pjesma o nedostajanju

ruke bi čežnjivo da te dotaknu
ali noć odbija
da bude oblikovana po tvom liku
ova tišina odbija
smijeh da postane

nedostaješ mi

pjesma o tamo nekom sjećanju

spiram tvoje mirise iz svoje kože
grebem posljednji poljubac
sa kao tuđeg tijela
suzama brišem
ono što sam postala
ali ne vrijedi
puna te je duša
što te žudno upijala i čekala

pjesma o tamo nekoj samoći

sjeti me se u pet do dvanaest
dok još ne bude kasno za sve
kad se usnule vampirice
naglo trgnu iz sna
sjeti me se u pet do dvanaest
na razmeđu dva dana
reci- bila je ona i otišla je
jer je sa mnom bila sama

pjesma iz tamo nekog decembra

u gustim maglama decembarske noći
dok je spavao grad
čekala sam čas kada ćeš doći
uzalud, kao što čekam sad
hladna je ova decembarska tišina
što me pritišće iz oblaka
gleda li ovo Bog sa visina
i broji li i on odjeke tvojih koraka

Greške

Tako ti je to, moja Mirjana, kažem ja sebi redovno. Ali, džaba govorim, kad nema ko čuti.
37 godina istih grešaka. I kako onda ne postaviti sebi pitanje : what is wrong with me?
Ili ako već i znam, zašto to nisam popravila nikada?
Kako je moguće da neko odraste tako blesavo ponosan na svoj sistem griješenja to mi isto nije jasno.
Zaista, šta mene sprečava da se ponašam kao drugi?

Ne razumijem

Ja zaista ima neki problem sa iskrenošću, istinom, otvorenošću, kako god da se to posmatra.
Zašto ama baš svaki put moram da kažem onako kako mislim? Ama baš za sve?
Ljudi to ne vole. Kažu, ko smogne snage da kaže, kako si mi ono onda rekla. A ja i dalje ne razumijem. Ja ti kažem svoje mišljenje, svoj stav, ali to ne mora biti tvoje mišljenje, tvoj stav. Ali ako me pitaš, onda moram reći.
Zbog čega je to tako komplikovano?
Ako želiš da čuješ sam sebe a ne mene, pa nemoj me ni pitati.
Zaista ne razumijem. Džaba se trudim, ne razumijem.
 Samo znam da nema potrebe trošiti vrijeme na komunikaciju ako ću ja da govorim ne šta ja mislim, ili u šta vjerujem, nego šta bi neko htio čuti. Niti volim da tako razgovaraju samnom.
Nemam ti kad. Produži dalje.

Zeleni san

Nije mogla da odvoji oči sa tog lica. U tim očima je bilo nešto što joj je hipnotisalo pogled.
Rijetko se dešavaju takve oči zelene. Kompelementarne karminu na njenim usnama.
Na početku je vidjela sebe u njihovom sjaju. Onda onu jednu mrljicu na oku, i od te mrvice učinilo joj se da vidi kartu svijeta. Neki atlas u oku. Mapu koju je tražila. 
Šta je tražila? Ko je rekao da traži? 
Ali čim je pogledala u to zelnilo, znala je da je tražila to zelenilo. 
Tako je to. Kad nađeš nešto takvo, onda, u stvari, i vidiš šta si tražio. I ako s mislila da ne tražiš. Jednostavno znaš. A znaš tako što osjetiš. Poklope se srce i mozak. I u tom malom djeliću sekunde ti znaš.
Pitanje je samo kako ćeš kasnije to znanje i osjećanje da imenuješ. Da li ćeš ga zvati greškom, obmanom, da li ćeš ga negirati, da li ćeš u njemu uživati, zaboraviti, pretvoriti u obično. To je sve kasnije stvar gimnastike.
Ali taj momenat što se otme, to je sve što treba biti. To je ono što jesi.

I onda se budiš iz sna. Taj san nazoveš zelenim. Jer je komplementaran karminu na tvojim usnama. 
Nastaviš da živiš dan. Zaboravljaš san. Kao da je san važan. Ko još vjeruje u snove?
Ali ostane ti to zeleno nekako. Neobjašnjivo zašto i kako. Ali znaš da neke veze sa tobom ima zelena boja očiju. Pitanje je samo da li ćeš je sresti. I ponekad i sretneš. Nesvjesno te nešto podsjeti da to ima veze sa tobom, i kada se ne sjećaš sna. Ako se i sjetiš sna, pomisiš to je to. A opet zna da ne bude. 
Nisu sve zelene oči iste. Mora da negdje postoje neke drugačije. Neke takve. Sa atlasom svijeta u njima.
I ko zna u koliko drugih moraš da zaviriš da bih njih našla. I ko zna je li to samo neko tvoje lično ludilo. Možda ništa od toga ne postoji. Možda ne postojiš ni ti.

Jutarnja čudesa

Banu tako čovjek jutros kod mene u kancelariju. Bivši radni kolega. Ne sjećam se više ni kada smo radili zajedno. Ni koliko ga vidjela nisam.
Kaže, gdje si, Miki, došao sam maksuz da te vidim. Hiljadu upitnika iznad moje glave, ali, kuliram, kao ajde de. Rekoh traži posao, pa to pravi uvod.
Sjede čovjek preko puta mene. Ja ispitujem za ženu, djecu ( kao sjećam se ja).
Čekam ja kad će početi to za posao, ti uvodi nekad malo i potraju, nekad ne potraju, zavisi koliko je ko vješt u razgovorima.
Kad on meni reče: "Hvala ti, Miki, sve si mi ti onda tačno rekla o meni kada smo razgovarali u vezi sa mojim radnim mjestom. Sad mi je super, jer sam te poslušao, i došao sam samo da ti to kažem". 
E, to tek nisam navikla da čujem. Čuj, prvo pa hvala. Čuj, samo to sam došao da ti kažem. Čuj, ja bila u pravu. Hiljadu upitnika se pomnožilo sa hiljadu iznad moje glave.
Pokušavam da prizovem išta od toga u sjećanje. Ne ide. A i kako ću kad ja samo hodam i blebećem okolo.
Šta sam mu, Bože dragi, rekla? Šta je ovo sad?
Znam čovjeka, ne drogira se. Bar nije prije. 
I onda mi on sve ispriča. I ja njemu tim nekim riječima promijenila način gledanja na stvari i kao promijenila život. 
E sve sam u životu čula, neka sam sad i to. Mada, imalo je smisla to što sam rekla, ali da je mene neko poslušao ja to još vjerovati ne mogu.

I sad kad sam saslušala traktat o posebnosti moje ličnosti, ja to i dalje ne doživljavam kao nešto posebno da sam ja uradila. Ja kažem ti si. On kaže, niko mi to tako nije rekao. Nije ni važno, ustalom.
Samo mi je sad jako, jako čudno, koliko su važne riječi. I koliko ja pojma o tome nemam, jer samo hodam okolo i blebećem i govorim šta mislim. A vidi ti ljudi to godinama pamte. A ja pojma nemam.

E to mi je fenomen. I nije mi se desilo prvi put da mi neko kaže znaš kad smi mi rekla. 
Dakle, ja pojma nemam.
Ali moram zapisati, da se nekad podsjetim.

prkos

nestalo je riječi
u meni samo tišina
inspiracija je postala destruktivna stvar
pjesama nema
ali znam da pričam
i prkosim beskrajno
to znam

Eksperiment razgovora

Gledamo se ova bjelina i ja od jutros. Sve nešto kao radim, pa onda prebacim tab slučajno.
A ona zjapi. Pita me: šta je? Pa prebacim opet. Radim. Ne mislim. 
I evo je sad. Pobijedila je.Sinoć sam imala jedan experiment. Potpuno, reklo bi se, neobično za mene. Ali to bih rekla samo ona neka ja. Svi ostali bi rekli, ništa čudno za tebe. Možda drugi zaista bolje znaju? Možda smo mi previše subjektini zaista u vezi sa Ja?!Ono što sam zapamtila:I još ponešto, ali ovo je bitnije. Ono drugo je samo po sebi prelijepo.I sad se pitam gdje je ovo u meni što drugi kažu o meni? Koliki je raskorak između mene u sebi i mene iz sebe? Zar je moguće da ja koja ne znam lagati druge, zapravo, najviše lažem sebe.Ili je možda objekat eskperimenta razgovora (čuj objekat!) bio u pravu za nešto drugo.Jebem mu mater, što ja stalno moram da mislim?To sad nije ni važno.Prijao mi je eksperiment. U dijelu koji se zove izbaci iz sebe van. U drugom dijelu, naviknutosti ili straha, nije. Jer ne mogu ja da uzimam ništa olako. Iako sam, reklo bi se, boginja površnosti. Dakle, opet bih to rekla ja.Nasmij sebe svako jutro. Ja vjerujem da ti možeš da spoznaš samu sebe kad god hoćeš.Možda si prije bila sve osim sebe.Ako to jeste tako, čega se onda ja to bojim? Zašto bi se neko normalan uopšte bojao sebe?







Mrzim svoje snove

Ja zaista mrzim svoje snove.
Zbog čega uvijek ja jedina moram sve da sanjam. Da znam šta će kome biti?
I onda se moram kriti od ljudi.
Najružniji osjećaj na svijetu je kada sanjam ko će umrijeti. Ujutro ustanem sva nikakva. Grozna. Uplašena. Uplakana. I onda idem kod tih ljudi. I govorim biće sve u redu. A znam da neće.
Onda se trudim da im  te zadnje dane nečim uljepšam. Onda me galame zašto radim lude stvari bolesnim ljudima.
A šta da radim? Da im kažem, umrijećeš ti, ja to znam, sanjala sam sinoć. Da kažem ostalim članovima familije, on/ona će se razboljeti. On/ona će umrijeti?
Kao da se to smije reći. I sebe slažem. Danima hodam kao prebijena od straha i od saznanja. Pa se trudim da to zaboravim. Onda to potisnem do zaborava. Onda samu sebe slažem da sve je u redu.
A sve te smrti budu brzo. Tako sam ih sanjala sve.
Zbog čega je to tako? Zašto ja moram da znam? Šta ja imam sa svim tim?

Nije mi lakše ni kad sanjam neka dobra rješenja.  Ni kad zna kakvo će mi dijete biti kad rodim, ni kojeg će pola biti, ni kad će ko ozdraviti. Nikad ti snovi nisu laki.

Neću ništa da znam. Ni budna neću ništa da znam.

Jebem ti moje snove. I danas je dan kad to mogu opet reći. A treba sad da čestitam 8. mart ženi koja će umrijeti. Koja će umrijeti brzo. A meni prsti kao drveni. Ne može poruka da se sastavi na telefonu.
Jebem ti to sve.

I moram da napišem post o tome, jer mi je već muka od toga da sve ja znam. Sve mislim, kad kažem, prestaće. 

borba neprestana

pusti me
vidiš da se borim
za tebe i mene
za ono što zoveš nas

imam svoje borbe
svoje vjetrenjače
ko kaže da su Kihoti umrli odavno
pusti me
moram da progutam more
razočarenja
more tuđih gluposti
svojih najviše

pusti me
samo ostani tu
ako ne tražim peviše
iz sebe ovakve ja ne mogu

vjeruj mi, dragi, znam

moglo se plakati i od sreće

prvi put
upitana stojim
pod plaštom od zvijezda
pred onim sutra
pred ovim u meni, danas

na rubu trepavica
otkinuti srebrn sjaj
od zvijezde
što su je tvoje ruke
ubrale za mene
mirisavu, poput ruže
ovo plačem od sreće

nemoj otići

nemoj otići
ni ako te ne zaustavim
ako te pustim
ako poželiš da odeš
nemoj otići
i ako smijehom otjeram
suze
ako sakrijem
nemoj otići
ni ako uradim posljednju glupost
da bih te otjerala
ako pođeš
nemoj otići
nikad

znam

na liticama razuma
sa vjetrom u kosi
odbijam da zažmirim
da osjetim

jer znam

kiša riječi

posljednjim nemirom
rođena
nabujala kiša riječi
čezne
da se prolije


Pričam sa tobom

pričam sa tobom
rasipaju se riječi
ti ih gaziš
iz tame
na mene reži svjetlo
njegov osmijeh
suviše je topao za mene
jer i ti mi se keziš

Radio emisija

Sad sam šetala i palo mi je na pamet kako bi bilo dobro napraviti neku emisiju sa snimljenim dijelovima razgovora slučajnih prolaznika.
Prolaziš kraj različitih ljudi koji pričaju telefonom, jedni sa drugima u prolazu i čuješ fragmente razgovora.
I to snimiš. Jer, maloprije mi se desilo da sam prolazeći kraj ljudi i slučajno čuvši šta pričaju, do kraja ulice imala od njihovih dijelova kao jednu priču. Ko zna šta su oni pričai između sebe ili na telefone, ali prolazeći kraj njih, i čuvši taj jedan jedini dio njihovih priča, slučajno se desila lijepa priča:
" Znaš li ti" (deda na telefonu), " zvao sam te da ti kažem" (momak na telefon), " ajme kako si lijepa" (cura curi).

I eto ga, slučajni prolaznici ispričaše u dijelovma neku lijepu priču. Znam, slučajno je tako. Slučajno sam čula dijelove tih priča. Ali, ko, zna, možda i nije? 

Vremena mi

Juče sam držala obuku. I tako, kroz komunikaciju sa polaznicima, jedan mi čovjek citira Kuran gdje kaže da piše da i Allah kaže: vremena mi.

Ne znam da li je to tačno tako tamo napisano. Ali, pomislih, kako god, kako velika misao.
Bog se kune vremenom. A sta mi ljudi radimo? Čime se mi kunemo?
kakvi so mi s vremenom? Cijenimo li ga mi  dovoljno?


jednom napisati pravi sastav na ovu temu:




Zašto obučavati zaposlene?

Ljudski resursi su jedan od osnovnih faktora svake organizacije. Od ljudskih resursa zavise ukupni rezultati same organizacije kao cjeline. S tim u vezi, važno je posvetiti pažnju upravljanju ljudskim resursima kako bi se ostvarili što optimalniji rezultati. Pogotovo je to važno u savremenim uslovima, kada je turbulencija sve veća i veća, i promjene sve češće. Usljed promjena, sve vrlo brzo zastarjeva, tako da je neophodno kontinuirano usavršavanje postojećih znanja, sticanje novih, kako bi se ostvarila konkurentska prednost i poboljšao položaj same organizacije.
Da bi svaki radnik na adekvatan način obavljao dodijeljenu mu dužnost, potrebno je kontinuirano vršiti njegovu obuku, usavršavanje i razvoj. Samim procesom obuka na radnika se prenose znanja, vještine i vrši razvoj novih, potrebnih za organizaciju, što je obostrano korisno, jer daje rezultate kako predzeću, tako i zaposlenima, kojima se omogućava ispunjenje ličnih ambicija.
Organizacija je živa stvar. Neprestano raste, razvija se i mijenja u tehnološkom, organizacionom ili, pak, strateškom smislu. Današnje organizacije su stalno pod pritiskom praćenja promjena u poslovnom okruženju. Sve te promjene uzrokuju potencijalnu opasnost da znanja i poslovne vještine koja smo imali juče, budu malo upotrebljiva danas, ili  skoro neupotrebljiva sutra.
Kako se možemo izboriti sa tim? Znanjem.

U vrijeme brzih promjena samo formalno obrazovanje postaje nedovoljno, i potrebno ga je stalno usavršavati i osavremenjivati. Formano obrazovanje ne nudi razvoj ličnih vještina koje su neophodne u svakodnevnom poslovanju, i koje tek kada se doda stručnom znanju, daje dobitnu formulu za organizaciju.
Zato je danas trend investiranja u obuku zaposlenih, jer ova vrsta neformane obuke ne oduzima previše vremena, a zaposleni za kratko vrijeme, na praktičnim primjerima savladaju praktične vještine, te nauče primjenu novih metodologija ili novih alata. Prednost neformalnih obuka je u tome što svaki polaznik obuke može stečena znanja da primjeni odmah istog dana, jer su obuke, najčešće, kreirane prema zahtjevima svakog pojedinačnog klijenta, sa naglaskom na interaktivnom učenju.
Obukama se ostvaruju vrhunski poslovni rezultati, utiče na motivaciju i produktivnost zaposlenih. Obuka može biti odličan način uvođenja zaposlenog u organizacionu kulturu same organizacije, te se većina kompanija danas odlučuje na nešto što se zove uvodni trening za novozaposlene. Na toj obuci  novi zaposleni dobiju sve potrebne informacije o organizaciji u koju stupaju na rad, o pravilima i procedurama koje u njoj važe, kao i uvid u viziju i misiju kompanije, te se upoznaju sa tim šta se od njih očekuje i koje su njihove mogućnosti u kompaniji koja ih je angažovala.
Pored toga obuke mogu da budu odlično sredstvo za motivaciju onih koji su već zaposleni u organizaciji, i sve više kompanija je shvatilo da je ulaganje u razvoj znanja i vještina zaposlenih jedna od boljih investicija. Uspješne kompanije danas prate razvoj svojih zaposlenih, kreiraju plan obuke u skladu sa svojom strategijom.

Kompanije u regionu insistiraju na obuci svojih zaposlenih iz oblasti unapređenja njihovih ličnih vještina, pa su danas najpopularniji treninzi upravo iz oblasti razvoja sljedećih vještina: poslovne komunikacije, vještina prezentacije, upravljanja stresom, upravljanja vremenom, upravljanja konfliktima i sastancima, unapređenja vještina pregovaranja, vještina timskog rada, vođenja i motivacije zaposlenih, te mnogi drugi.


Objavljeno na: http://www.agencijaspektar.com/2015/09/11/zaso-obucavati-zaposlene/

Najčitaniji postovi