sporo

Sporo teku
sati
tuđe misli
o meni
sanjivoj
drugi bolje
znaju

Crtice iz jedne mladosti, moje - Hable con ella, Almadovar

-2003-

Plešeš mi pred očima. Vidim tvoje oči. Osjećam tvoj ratio.
Gipkost tijela svedena na komu. A oko tebe sve teče. I život. I kiše.
Vještačka prirodna trudnoća. Nesaživljavanje. Uzimaju te i daješ se. A u komi si. Dokle?
da li je dovoljno kraj svog staviti tuđe ime i ocrtati sudbinu?
Opasnost od buđenja. Isto što i opasnost od padanja u komu. Obrnut proces.
Crvena boja u ruci toreadorke. Zmija zbog koje plačeš.
Zbog čega sam Hable con ella gledala poslije tebe?!
I moja poruka je zakasnila na tvom telefonu. Zato sam te i vidjela.
Umjetnost. Ona me boli. Mada nemam duge prste.
Pgledaj balet na kraju. Vidjećeš mene. Opisujem još jedan krug.

crveni san

                                    sjedim u parku

                                    let gradskih golubova predskazuje kišu

                                    ne prepoznajem lica i to je tako lijepo

                                    mogla bih o tome

                                    napisati knjigu

                                    i znam da bi i to bilo malo

                                    jedne plave dječije oči me gledaju

                                    proljeće je došlo

                                    misao o tebi dalekom

                                    sanjati otvorenih očiju

                                    dok mi osmijeh viri na površinu

                                    crvenim karminom obojenih usana

                                    znam, ovaj san je crven…

ostavi me, (2003)

ostavi me na pola puta

u grču

u želji za bijegom

u želji da se dam

ako ikad mi budeš

bio je potreban tren

da opet pobjegnem

sad boli gorčina

ako mi ikad ponovo budeš blizu

ako se ikad ponovo sretnemo

kako ćemo se ikad ponovo sresti

nije u redu ovo tipično moje

igranje sa vatrom

znam

ali ni to da budem drugačija

Beograd 2003

na toalet papiru

pišem sjećanja

i ovaj pokušaj

očajnički nemoguć

da te vidim u moru

nepoznatih lica

ovog lijepog velegrada

kad sreća zamire

i kad osjećam samo

strah

bijeg od istine

što će dugo još

kriti se po tramvajima

i varničiti iskrama

ludila u meni

kaome ja to pišem

sama

u hotelskoj sobi

za dvoje namijenjenoj

ovom nepoznatom licu

iz stana preko puta sobe

onom slučajnom prolazniku

što me gleda

pa nastavlja dalje

kružnim tokom

ili tebi dalekom

ili sebi

preplašenoj i plačljivoj poput djeteta

a zna se svrha

ove vrste papira…

sloboda samoće

brišem sjećanja

brišem suze

brišem poglede drugih ljudi

sa lica okrznutog vremenom

gledam u daljine

brišem tragove

pokušavam da udahnem

slobodu samoće

šumi u meni hiljade osjećanja

i negdje u dubini sopstva

šumi u meni moja bol

tuga se najjače čuje

2013, zeleno

Toliko sam poželjela da sam kraj tebe

Da mi staviš glavu na grudi

I da ti kažem

Da je to što čuješ samo tvoje

I da te milujem dok ne zaboraviš

Sve loše stvari, sva razočarenja

Sve loše kombinacije muzike

Da zagrljeni ćutimo dugo

Dok iz tamnog oka ne sklizne suza ili želja

Ali ne vidim ti oči

Žmuriš ovaj put

Za mene skrivene dubine

I mogu samo da slutim ljubiš li mene ili…

Počinjem da volim i tri tačke

Ja, koja nikad ne voljeh nedorečenost

Ili ipak povjeruješ da sam plašljiva

Ako ne bila, onda postala

ozdraviti od sebe?

kako te izbaciti iz sebe

iz svega što činim, iz svega što dišem

iz svega što jesam u posljednje vrijeme

iz svega što kažu da na mene ne liči

previše tuge, mnogo davanja

posljednje riječi bile su laž

zatvaram se

opisujem krugove

poslije tebe nema više mene

ni onog djeteta koje sam bila

ni onog prkosa

ništa sem praznine što zjapi neutješno

što guta druge, mene, svijet što sam gradila

za sebe sve ove godine što su prošle

imam još toliko snage da razaznajem

sve ono što nisam bila

a što sam postala

neki novi svijet obojen drugačijim bojama

neka nova lica nekih drugih dana

i taman toliko da znam

da neću ni umrijeti od ovog što boli

kažu bolesti se liječe

ja od sebe ozdraviti ne mogu

stranci

stranci

razdvojeni intimnošću

razdvojeni svim onim čime smo bili srećni

razdvojeni prošlošćuod koje bježimo

od ovog što skrivamo

od onog što smo htjeli dati

a što smo tako škrto čuvali

za neko poslije koje nikad neće doći

i ne vrijedi što to sad

zovemo mudrošću

ne vrijedi ništa sad

milion odgađanih riječi bolno peče ispod kože

znaju da neće imati bolje dane

a ništa nije moglo biti bolje nego što je bilo

sad znam ,ali sad je kasno

jer sad smo samo stranci

ne razumijemo se više

i ne vrijedi reći više ni riječ

boli ova nemoć, ne nehtijenje

kud god da krenem nije pravi put

kome da kažem, koga da pitam

kuda da idem poslije tebe ja

crno-bijelo

sjedim i gledam u ovo bijelo prazno

i prvi put osjećam daljinu

boli ovo načeto u meni

i one riječi bole me sad

hiljade riječi što u suzu bi stale

a ti tako dalek

zatvoren i nijem

sjedim i gledam u ovo što se crni

naviru misli

naviru suze

neprevodive u riječi

ja sebi daleka

zatvaram se nijema

preskupo plaćam svaki svoj ceh

oči mutne ne naziru kraj

tebe dalekog ne vidim  više

ali boli ovo u grudima, znaj

boli ova nemoć, ne nehtijenje

kud god da krenem nije pravi put

kome da kažem, koga da pitam

kuda da idem poslije tebe ja

pirova pobjeda

                                              plašeći se da me ne izgubiš

                                              izgubio si me

                                              jedne novembarske kišne noći

                                              kad je suza postala preteška

                                              Pirova pobjeda, rekoh u sebi

                                               ali sruših sve mostove za sobom

                                              ako i poželim da ne mogu da se vratim

nedovršena, namjerno

umirena mirisima

sanjarim pospano noć

na krilu tvom

sa nedovršenom pjesmom

namjerno