Nije mogla da odvoji oči sa tog lica. U tim očima je bilo nešto što joj je hipnotisalo pogled.
Rijetko se dešavaju takve oči zelene. Kompelementarne karminu na njenim usnama.
Na početku je vidjela sebe u njihovom sjaju. Onda onu jednu mrljicu na oku, i od te mrvice učinilo joj se da vidi kartu svijeta. Neki atlas u oku. Mapu koju je tražila.
Šta je tražila? Ko je rekao da traži?
Ali čim je pogledala u to zelnilo, znala je da je tražila to zelenilo.
Tako je to. Kad nađeš nešto takvo, onda, u stvari, i vidiš šta si tražio. I ako s mislila da ne tražiš. Jednostavno znaš. A znaš tako što osjetiš. Poklope se srce i mozak. I u tom malom djeliću sekunde ti znaš.
Pitanje je samo kako ćeš kasnije to znanje i osjećanje da imenuješ. Da li ćeš ga zvati greškom, obmanom, da li ćeš ga negirati, da li ćeš u njemu uživati, zaboraviti, pretvoriti u obično. To je sve kasnije stvar gimnastike.
Ali taj momenat što se otme, to je sve što treba biti. To je ono što jesi.
I onda se budiš iz sna. Taj san nazoveš zelenim. Jer je komplementaran karminu na tvojim usnama.
Nastaviš da živiš dan. Zaboravljaš san. Kao da je san važan. Ko još vjeruje u snove?
Ali ostane ti to zeleno nekako. Neobjašnjivo zašto i kako. Ali znaš da neke veze sa tobom ima zelena boja očiju. Pitanje je samo da li ćeš je sresti. I ponekad i sretneš. Nesvjesno te nešto podsjeti da to ima veze sa tobom, i kada se ne sjećaš sna. Ako se i sjetiš sna, pomisiš to je to. A opet zna da ne bude.
Nisu sve zelene oči iste. Mora da negdje postoje neke drugačije. Neke takve. Sa atlasom svijeta u njima.
I ko zna u koliko drugih moraš da zaviriš da bih njih našla. I ko zna je li to samo neko tvoje lično ludilo. Možda ništa od toga ne postoji. Možda ne postojiš ni ti.
No comments:
Post a Comment