nešto u
meni je puklo
ne znam
više ni kada ni gdje
osjećam
samo bol gubitka
i tek
pomalo prkosa
samoći
što neizbježno čeka
nikad
niko nije uspio
ovako
da me
slomi
da
uništi posljednju
nadu
da može
da se vjeruje
posljednji
pokušaj
da se
izađe van
iz sebe
na
bjelinu Božjeg dana
bez
straha
sad se
krug zatvara
stari
strahovi likuju
u meni
hiljade
zastava dobiše bjelinu
i više
ne znam
imam li
snage za novi početak
za
oproštaj imam li duše
i
miruje li centar kada krug kruži
posustajem
i kao
da odustajem
prenapeti
lukovi nikad ne odapinju
strijele
im padaju tik ispred njih
No comments:
Post a Comment