Keže on meni: u svemu sam sreće imao, baš u svemu, sem u ljubavi.
Naizgled ništa neuobičajeno u jednoj izjavi. Pa to može da kaže i još milion ljudi.
Bilo jednom jedno ljeto. Prevrelo, mirisno. Da ljeto može biti boja, bilo bi, to ljeto, bijelo.
Ona je stajala pored jednog spomenika i gledala u sunce. Tada nije shvatala, ili nije željela da obrati pažnju, da ima dosta simbolike u tome što stoji kraj spomenika. I što kraj spomenika gleda u sunce. Njoj to nije bilo važno. Ona je čekala nepoznato. Zelene boje bi bilo to nepoznato, da nepoznato može biti boja. A nije ni sad važno, jer je sad to sve samo sjećanje. I sad je neke druga boja, da sjećanja mogu biti boja.
Voljeli su se. Zelene oči komplementarne crvenom karminu na njenim usnama. Gledao ju je noću dok je ona spavala, i kad bi se probudila i ulovila ga u tome, poljubio bi je samo u nos i rekao dobro jutro, pa nadimak.
Ono kad imate neko tajno ime, i kad vam se čini da vam je to ime, a ne ono kojim vas svi zovu.
Dvoje nepoznatih u jednoj postelji.
Kratko je to trajalo, jer je ona bila samo ona, a ne neko drugi. A i on je bio on, a ne neko drugi.
I onda je opet ona morala da bude samo ona, a ne neko drugi.
I život je tekao dalje. Smjenjivala se ljeta, boje se nijansirale. I nisu misili o tome više nikad.
Barem je ona mislila da nisu. Jer šta ona zna o tome. Ona je samo ona, a ne neko drugi.
Ona je sa svojom slikom o sebi gazila nova ljeta. Nije ni važno za ovu priču sad, koje boje je bilo to što joj se nudilo i što je izabrala. Takav je život, kad hoćeš daga obojiš.
Onda je došla jedna zima. Da zima može biti neka boja, ta zima bi bila crna. Da je tad mogla stajati kraj nečeg sigurno bi to bio neki spomenik. Da je tad mogla gledati u nešto, to bi sigurno bio mjesec, a ne sunce.
Poslije te zime, on se javio i rekao: u svemu sam imao sreće, baš u svemu, sem u ljubavi. Šta je ona njemu mogla tad da kaže poslije jedne takve zime? Šta je ona trebala da kaže? Jer ta njena zima nema veze s njegovim ljetom.
I onda je onada joj je rekao u kom dijelu te rečenice je ona. I to neko davno ljeto.
I onda je i ona shvatila da svako ima svoj spomenik kraj kojeg stoji.
Samo možda ne razumije simboliku.
Naizgled ništa neuobičajeno u jednoj izjavi. Pa to može da kaže i još milion ljudi.
Bilo jednom jedno ljeto. Prevrelo, mirisno. Da ljeto može biti boja, bilo bi, to ljeto, bijelo.
Ona je stajala pored jednog spomenika i gledala u sunce. Tada nije shvatala, ili nije željela da obrati pažnju, da ima dosta simbolike u tome što stoji kraj spomenika. I što kraj spomenika gleda u sunce. Njoj to nije bilo važno. Ona je čekala nepoznato. Zelene boje bi bilo to nepoznato, da nepoznato može biti boja. A nije ni sad važno, jer je sad to sve samo sjećanje. I sad je neke druga boja, da sjećanja mogu biti boja.
Voljeli su se. Zelene oči komplementarne crvenom karminu na njenim usnama. Gledao ju je noću dok je ona spavala, i kad bi se probudila i ulovila ga u tome, poljubio bi je samo u nos i rekao dobro jutro, pa nadimak.
Ono kad imate neko tajno ime, i kad vam se čini da vam je to ime, a ne ono kojim vas svi zovu.
Dvoje nepoznatih u jednoj postelji.
Kratko je to trajalo, jer je ona bila samo ona, a ne neko drugi. A i on je bio on, a ne neko drugi.
I onda je opet ona morala da bude samo ona, a ne neko drugi.
I život je tekao dalje. Smjenjivala se ljeta, boje se nijansirale. I nisu misili o tome više nikad.
Barem je ona mislila da nisu. Jer šta ona zna o tome. Ona je samo ona, a ne neko drugi.
Ona je sa svojom slikom o sebi gazila nova ljeta. Nije ni važno za ovu priču sad, koje boje je bilo to što joj se nudilo i što je izabrala. Takav je život, kad hoćeš daga obojiš.
Onda je došla jedna zima. Da zima može biti neka boja, ta zima bi bila crna. Da je tad mogla stajati kraj nečeg sigurno bi to bio neki spomenik. Da je tad mogla gledati u nešto, to bi sigurno bio mjesec, a ne sunce.
Poslije te zime, on se javio i rekao: u svemu sam imao sreće, baš u svemu, sem u ljubavi. Šta je ona njemu mogla tad da kaže poslije jedne takve zime? Šta je ona trebala da kaže? Jer ta njena zima nema veze s njegovim ljetom.
I onda je onada joj je rekao u kom dijelu te rečenice je ona. I to neko davno ljeto.
I onda je i ona shvatila da svako ima svoj spomenik kraj kojeg stoji.
Samo možda ne razumije simboliku.
No comments:
Post a Comment