nikad nećeš
prestati da boliš
nezrela,
neženstvena, kobna greško
onog
februarskog sedamnaestog jutra
kišnog
i hladnog, bez mirisa
i da
isplačem sve ove suze
što
naviru, što krijem
ostalo
bi sjećanje i lik
i
pramen kose okupane suncem
ostalo
bi ono sedamnaesto jutro
najsrećnijeg
ljeta u tvom zagrljaju
ostala
bi želja i tuga
ostala
bi ona radost i ovaj očaj
koliko
još jutara i ljeta
koliko
još sedamnaestih u mjesecu nekom
treba
da prođe pa da me slomi posljednja nada
No comments:
Post a Comment