Svi smo mi oštećeni, na neki način. Puni kompleksa, frustracija, fobija i čega sve ne. Pitanje je samo šta će se kad kod koga aktivirati. Ponekad mi se čini, kad se osvrnem oko sebe, da vidim more nasukanih, rastočenih brodova. Rastočene olupine, rekao je jednom Džoni Štulić.
I živimo tako u strahovima, nemoćni da izrazimo osnovne emocije. Nemoćni da dopustimo da nam se nešto ocrta na licu. Nemoćni da reagujemo. Devalvacija vrijednosti. Društveno devijantan oblik ponašanja postala je i iskrena facijalna ekspresija. Verbalnu ne treba ni spominjati. Da, došao si na čistinu ti humanumu postmoderne. Indivuduo koja imaš strah od individualnosti. Strah od vjetrometine, brisanog prostora. To je groteskno.
Zar je moguće da nema izbora? Da li je nemoguće balansirati između dva drevna principa? Ili je, ipak, Kjerkegor dobro rekao ili-ili?
Strijepimo, osvijetljeni mračnim danima ove naše postmoderne. Strijepimo pred dostignućima za koje se vijekovima ginulo. Sve mi je jasnije Fromovo Bjekstvo od slobode. Ne znamo šta ćemo sa svim tim, sa slobodom. Punimo frižidere, kad smo već prazni iznutra. I srećni smo jedino ako vidimo gomilu smeća, jer jedino potrošnja opravdava postojanje. A trošimo sebe. Rasipamo se polako i ostavljamo po kontejnerima lošeg života, loših navika i neispunjenih snova. Ili još gore, prestali smo i da sanjamo. Ostavljeni, ili svjesno zaustavljeni. Ukalupljeni. Više svojom voljom nego okolnostima kojima tako često volimo pribjeći.
I živimo tako u strahovima, nemoćni da izrazimo osnovne emocije. Nemoćni da dopustimo da nam se nešto ocrta na licu. Nemoćni da reagujemo. Devalvacija vrijednosti. Društveno devijantan oblik ponašanja postala je i iskrena facijalna ekspresija. Verbalnu ne treba ni spominjati. Da, došao si na čistinu ti humanumu postmoderne. Indivuduo koja imaš strah od individualnosti. Strah od vjetrometine, brisanog prostora. To je groteskno.
Zar je moguće da nema izbora? Da li je nemoguće balansirati između dva drevna principa? Ili je, ipak, Kjerkegor dobro rekao ili-ili?
Strijepimo, osvijetljeni mračnim danima ove naše postmoderne. Strijepimo pred dostignućima za koje se vijekovima ginulo. Sve mi je jasnije Fromovo Bjekstvo od slobode. Ne znamo šta ćemo sa svim tim, sa slobodom. Punimo frižidere, kad smo već prazni iznutra. I srećni smo jedino ako vidimo gomilu smeća, jer jedino potrošnja opravdava postojanje. A trošimo sebe. Rasipamo se polako i ostavljamo po kontejnerima lošeg života, loših navika i neispunjenih snova. Ili još gore, prestali smo i da sanjamo. Ostavljeni, ili svjesno zaustavljeni. Ukalupljeni. Više svojom voljom nego okolnostima kojima tako često volimo pribjeći.
No comments:
Post a Comment