Lijepo je biti srećan. Znam to. Samo ne znam da li ste ikad imali osjećaj da to morate da platite? Ja jesam.
Taj osjećaj je došao nenadano. Ko što to valjda biva kod mene sa najvećim istinama, ili, možda, jedinim pravim istinama kod mene. Onim pravim istinama, a ne mojim istinama. Aletheia. Tako sam nesvjesno nazvala svoj blog. Izgleda da je moja podsvijest tada bila glasna, a stvarnost obična, kao i uvijek.
Kažem, došao je taj osjećaj i misao iznenada. Malo čega se u svom životu sjećam jasno, ali misim da mogu da opišem sve u vezi sa pojavom te misli. Mogu da opišem i gdje sam bila, i u šta sam pogledala i kako sam to shvatila. Jednostavno došao je. Shvatila sam. Vrijeme naplate.
Nisam tad znala kako će izgledati, ai, čudno, bila sam mirna. Kao što je to, valjda, slučaj sa tim velikim istinama. Kad shvatiš da je to prosto tako, i da ti tu ne možeš ništa, i da to nije odustajanje. Neminosvnost, Moira, sudba, Udes, Fatum. Kako god da se to stručno zove. Ali kad to osjetiš, taj momenat ukrštanja sreće i nesreće, kao one dvije paralelne prave što se sijeku u beskonačnosti, (ja vjerujem tom matematičaru), za to nema riječi.
Moraš daplatiš za preveliku sreću. To mi je čak zvučalo logično, sjećam se. Kako da se usudiš da narušiš gospodju Harmoniju?
I pvi put u životu ćutala sam. Ne zato što bi to nešto promijenilo. Ne zto što sa hrabra. Ili što sam kukavica. Nego zto što je ponkad riječ nedovoljna. I glupa. I jalova.
Nekome se desi da cijeli svoj život provede netaknut. Kao da ga Bog pošalje i vrati nedodirnutog. A neko mora da plati. Jer ne samo da je bio srećan, već i toga svjestan.
I onda dođe naplata. Gubiš temelje. I bilo bi lako reći da se umre, ali ne umire se tako lako. Dođeš tačno na nulu. Kao da nisi ništa imao i kao da nisi ništa izgubio. A jesi. Nula. Ni minus Nula.
Aletheia. Istina kao neskrivenost, na moj način.
Taj osjećaj je došao nenadano. Ko što to valjda biva kod mene sa najvećim istinama, ili, možda, jedinim pravim istinama kod mene. Onim pravim istinama, a ne mojim istinama. Aletheia. Tako sam nesvjesno nazvala svoj blog. Izgleda da je moja podsvijest tada bila glasna, a stvarnost obična, kao i uvijek.
Kažem, došao je taj osjećaj i misao iznenada. Malo čega se u svom životu sjećam jasno, ali misim da mogu da opišem sve u vezi sa pojavom te misli. Mogu da opišem i gdje sam bila, i u šta sam pogledala i kako sam to shvatila. Jednostavno došao je. Shvatila sam. Vrijeme naplate.
Nisam tad znala kako će izgledati, ai, čudno, bila sam mirna. Kao što je to, valjda, slučaj sa tim velikim istinama. Kad shvatiš da je to prosto tako, i da ti tu ne možeš ništa, i da to nije odustajanje. Neminosvnost, Moira, sudba, Udes, Fatum. Kako god da se to stručno zove. Ali kad to osjetiš, taj momenat ukrštanja sreće i nesreće, kao one dvije paralelne prave što se sijeku u beskonačnosti, (ja vjerujem tom matematičaru), za to nema riječi.
Moraš daplatiš za preveliku sreću. To mi je čak zvučalo logično, sjećam se. Kako da se usudiš da narušiš gospodju Harmoniju?
I pvi put u životu ćutala sam. Ne zato što bi to nešto promijenilo. Ne zto što sa hrabra. Ili što sam kukavica. Nego zto što je ponkad riječ nedovoljna. I glupa. I jalova.
Nekome se desi da cijeli svoj život provede netaknut. Kao da ga Bog pošalje i vrati nedodirnutog. A neko mora da plati. Jer ne samo da je bio srećan, već i toga svjestan.
I onda dođe naplata. Gubiš temelje. I bilo bi lako reći da se umre, ali ne umire se tako lako. Dođeš tačno na nulu. Kao da nisi ništa imao i kao da nisi ništa izgubio. A jesi. Nula. Ni minus Nula.
Aletheia. Istina kao neskrivenost, na moj način.
No comments:
Post a Comment