Sjedimo. Gledamo se. Odjednom stranci. Od ranije stranci. Odjednom poznati. Od ranije poznati.
Ko zna. Ali ima nekih sekundi koje su presudne da prelome pogled i da ga pretvore u riječ.
Kontrolišem ja to. I nekad dozvolim da se pogled pretvori u riječ.
Samo ne kontrolišem to što me tjera da pravim takve igrarije. Zašto mi to uopšte treba?
Kad ću prestati da se igram? Da li je igra moja jedina zbiljnost?
Nikad ne znam odgovore na ta pitanja.
Ali osjetim, neizdrživo osjetim u sebi, taj neki pokret koji me tjera da natjeram druge da pogled pretvore u riječi. Ne volim nedovšene stvari. Uglavnom. I onda ih pustim da pričaju.
Ima u nekim ljudima te neke tame koju volim da dotaknem. Da je izvučem van. Da je svjetlost dotakne.
Iako ja uvijek prepoznam tu tamu u ljudima, neki žive sa njom a i da ne znaju. A neki i ne znaju da je tama potrebna za svjetlost.
Zato ih pustim da pričaju. Ponekad samo, ako zapne, ponudim tamu nekom novom rječju. Neodoljivom, slatkom rječju. Da se tama rasplete, kao pletenice na dugoj kosi. I da padne od tereta, raspletena, teška i slobodna.
Ali se najčešće dogodi, da ja poslije nosim tu tuđu tamu danima. Dok onaj ko je pričao hoda slobodan, ja znam da treba da tu tamu pokupim u sebe, pohranim na sigurno, i da kontrolišem pogled da ne pređe u riječ ponovo.
Jer od mojih riječi nekome biva veća tama. Ali ih ipak, u većini slučajeva, trajno veže za mene.
Ko zna. Ali ima nekih sekundi koje su presudne da prelome pogled i da ga pretvore u riječ.
Kontrolišem ja to. I nekad dozvolim da se pogled pretvori u riječ.
Samo ne kontrolišem to što me tjera da pravim takve igrarije. Zašto mi to uopšte treba?
Kad ću prestati da se igram? Da li je igra moja jedina zbiljnost?
Nikad ne znam odgovore na ta pitanja.
Ali osjetim, neizdrživo osjetim u sebi, taj neki pokret koji me tjera da natjeram druge da pogled pretvore u riječi. Ne volim nedovšene stvari. Uglavnom. I onda ih pustim da pričaju.
Ima u nekim ljudima te neke tame koju volim da dotaknem. Da je izvučem van. Da je svjetlost dotakne.
Iako ja uvijek prepoznam tu tamu u ljudima, neki žive sa njom a i da ne znaju. A neki i ne znaju da je tama potrebna za svjetlost.
Zato ih pustim da pričaju. Ponekad samo, ako zapne, ponudim tamu nekom novom rječju. Neodoljivom, slatkom rječju. Da se tama rasplete, kao pletenice na dugoj kosi. I da padne od tereta, raspletena, teška i slobodna.
Ali se najčešće dogodi, da ja poslije nosim tu tuđu tamu danima. Dok onaj ko je pričao hoda slobodan, ja znam da treba da tu tamu pokupim u sebe, pohranim na sigurno, i da kontrolišem pogled da ne pređe u riječ ponovo.
Jer od mojih riječi nekome biva veća tama. Ali ih ipak, u većini slučajeva, trajno veže za mene.
No comments:
Post a Comment