Pokušaj da izađeš iz sebe van. Da ne budeš ono što samo u sebi jesi. Ili da budeš ono što nikad nisi.
Zavisi od perspektive. Želja za drugačijim. Svjesnost o toj želji, možda.
11.06.2016.
Rekla sam sebi: ti, ćurko, imaš 36 godina. Punih. Pokušaj, konačno, da uradiš nešto za sebe. Ali baš baš za sebe. Ne za druge, niti za tebe u tuđim očima, niti za tebe kakva misliš da jesi ili bi trebala biti.
Baš za sebe. Za onaj instinktivno/istinski dio tebe.
Koliko mi je trebalo da donesem tu odluku? Jer, odatle sve kreće, zar ne?
Godinama se čovjek učahuri. Zavoli svoju žabokrečinu, svoj ritam, svoj mir, sve ono što, odjednom izgleda lakše. I godnama se protiv toga i bori. Mada možda i ne zna. Ili zna, a ne može da se izbori. Svejedno.
Onda sam se sjetila da ja nikad ništa nisam radila što je lakše. Takav mi život. I kad hoću, on se postara da ne može lakše. Tako mi je stalno.
Onda sam rekla, kad sve možeš, možeš i to.
Učini nešto za sebe baš. Igraj se. Vidi da li je ta djevojčica u tebi možda umrla u komi. Možda više i ne spava, a ti ne znaš.
Ni to nije bilo lako. To je možda najteže bilo. Jer, šta tek ako je mrtva? Koga sam onda budila?
I možda je to svima izgledalo lako, uigrano, izvježbano, spontano, naviklo, ja znam da meni nije bilo lako.
Jer ja sam mjera stvari, barem svojih. I nije mi bilo lako, jer je nateže izaći iz sebe van, i raditi na sebi.
Na 36 godina taloga.
Srećom, intuicija odradi svoje. (Godine su dobra stvar, jer i svjesno i nesvjesno učiš).
I uspjela sam. Djevojčica u meni je zaplesala.
I sa ljepotom tog njenog plesa se ne može uporediti grč one žene. Jer žena zna šta slijedi. Djevojčica samo osjeća.
Ali dužnost žene je da brine o djevojčici. Da je hrani, njeguje, kontroliše, usmjerava.
I toliko je lijepo znati da nešto sebi jesi.
Zavisi od perspektive. Želja za drugačijim. Svjesnost o toj želji, možda.
11.06.2016.
Rekla sam sebi: ti, ćurko, imaš 36 godina. Punih. Pokušaj, konačno, da uradiš nešto za sebe. Ali baš baš za sebe. Ne za druge, niti za tebe u tuđim očima, niti za tebe kakva misliš da jesi ili bi trebala biti.
Baš za sebe. Za onaj instinktivno/istinski dio tebe.
Koliko mi je trebalo da donesem tu odluku? Jer, odatle sve kreće, zar ne?
Godinama se čovjek učahuri. Zavoli svoju žabokrečinu, svoj ritam, svoj mir, sve ono što, odjednom izgleda lakše. I godnama se protiv toga i bori. Mada možda i ne zna. Ili zna, a ne može da se izbori. Svejedno.
Onda sam se sjetila da ja nikad ništa nisam radila što je lakše. Takav mi život. I kad hoću, on se postara da ne može lakše. Tako mi je stalno.
Onda sam rekla, kad sve možeš, možeš i to.
Učini nešto za sebe baš. Igraj se. Vidi da li je ta djevojčica u tebi možda umrla u komi. Možda više i ne spava, a ti ne znaš.
Ni to nije bilo lako. To je možda najteže bilo. Jer, šta tek ako je mrtva? Koga sam onda budila?
I možda je to svima izgledalo lako, uigrano, izvježbano, spontano, naviklo, ja znam da meni nije bilo lako.
Jer ja sam mjera stvari, barem svojih. I nije mi bilo lako, jer je nateže izaći iz sebe van, i raditi na sebi.
Na 36 godina taloga.
Srećom, intuicija odradi svoje. (Godine su dobra stvar, jer i svjesno i nesvjesno učiš).
I uspjela sam. Djevojčica u meni je zaplesala.
I sa ljepotom tog njenog plesa se ne može uporediti grč one žene. Jer žena zna šta slijedi. Djevojčica samo osjeća.
Ali dužnost žene je da brine o djevojčici. Da je hrani, njeguje, kontroliše, usmjerava.
I toliko je lijepo znati da nešto sebi jesi.
No comments:
Post a Comment