Rijetko sanjam. Ili rijetko zapamtim, kako god.
Ali neke snove pamtim godinama. I sanjam ponovo, ponovo i ponovo.
Jedan od njih je neko mjesto. Čudno zar ne?
Sanjam stalno neko nepoznato mjesto na koje treba da odem.
Kao tu je nešto važno za mene. Šta? Ne znam.
Znam samo da je osjećaj lijep.
A to mjesto je ovdje blizu. Na Manjači.
Nisam išla da tražim to mjesto. Kontam, šta ću ja na Manjači, i zašto bi bilo to mjesto važno za mene, kad nikakve veze sa Manjačom nemam.
Ai ponavlja se sa stalno. Pa moram da ga zapišem.
Lijevo od picerije, tim putem sam prošla možda 3 puta u životu, ali u brzini, ide se na to "moje" mjesto.
Na nekoj ravnici, uvijek je od sunca kao neki znak napravljen na tom mom mjestu.
I tu ima nešto žuto, mislim neka vrata ispod, ispred mene, šta li. Najčešće su vrata. Možda od sunca čine mi se žuta.
Ne znam. Ne mogu da mislim u snu.
Ali tu se onda pogleda preko toga, i ima neko voće. Okrečeno. Mali voćnjak, neka klupica, šta li.
E to je mjesto za mene. Tu me neko/nešto čeka. Sanjam taj san 10 godina.
Bivšem mužu sam govorila da tu kupimo plac, ali nikad ni stali nismo. Onda nisam ni sanjala. Pa sam se razvela. Pa sam opet sanjala. Sad sanjam opet.
A budna mislim pa ko tu može da me čeka, i šta tu može biti za mene, kad je opšte poznato da sam ja jedan zemljoradnik par excellance. Ali kad bismo se šalili. Ne znam o tome ama baš ništa.
I ko bi mene čekao na Manjači? Nikog gore ne znam i nemam.
Ali zašto sanjam?
I zašto gore ne idem?
Eto, zapisala sam. Pa ćemo vidjeti.
Ali neke snove pamtim godinama. I sanjam ponovo, ponovo i ponovo.
Jedan od njih je neko mjesto. Čudno zar ne?
Sanjam stalno neko nepoznato mjesto na koje treba da odem.
Kao tu je nešto važno za mene. Šta? Ne znam.
Znam samo da je osjećaj lijep.
A to mjesto je ovdje blizu. Na Manjači.
Nisam išla da tražim to mjesto. Kontam, šta ću ja na Manjači, i zašto bi bilo to mjesto važno za mene, kad nikakve veze sa Manjačom nemam.
Ai ponavlja se sa stalno. Pa moram da ga zapišem.
Lijevo od picerije, tim putem sam prošla možda 3 puta u životu, ali u brzini, ide se na to "moje" mjesto.
Na nekoj ravnici, uvijek je od sunca kao neki znak napravljen na tom mom mjestu.
I tu ima nešto žuto, mislim neka vrata ispod, ispred mene, šta li. Najčešće su vrata. Možda od sunca čine mi se žuta.
Ne znam. Ne mogu da mislim u snu.
Ali tu se onda pogleda preko toga, i ima neko voće. Okrečeno. Mali voćnjak, neka klupica, šta li.
E to je mjesto za mene. Tu me neko/nešto čeka. Sanjam taj san 10 godina.
Bivšem mužu sam govorila da tu kupimo plac, ali nikad ni stali nismo. Onda nisam ni sanjala. Pa sam se razvela. Pa sam opet sanjala. Sad sanjam opet.
A budna mislim pa ko tu može da me čeka, i šta tu može biti za mene, kad je opšte poznato da sam ja jedan zemljoradnik par excellance. Ali kad bismo se šalili. Ne znam o tome ama baš ništa.
I ko bi mene čekao na Manjači? Nikog gore ne znam i nemam.
Ali zašto sanjam?
I zašto gore ne idem?
Eto, zapisala sam. Pa ćemo vidjeti.
No comments:
Post a Comment