Koliko zapravo savršenosti krije nedovršenost?
Koliko nedovršen pokret zapravo predstavlja savršenost?
Gledala sam sad neki film. I sad mislim o tome.
Plesačica usporenim pokretom na filmu opisuje dodire bez riječi. Ruka ispružena. Okreće ruku u zglobu, prsti se savijaju, iskreće ruku kao ptica kad krene da leti krilima. I onda ponistava pokret. Zaledi ga na pola.
I tu staje. Ponavlja pokret drugom rukom, ali sad pokret vraca na početak. Naglo. Trzajem.Koliko poetike u pokretu tijela. Cak nimalo lijepog tijela koje su odabrali.
A i ja bih tako. Jer svi smo navikli na lijepo. A ovdje i ruzno čini savršenstvo.
Razmisljam koliko savršenosti ima u toj nedovršenosti pokreta.
Sigurno više nego da je završila pokret do kraja. Jer na to smo navikli. Na početak i kraj.
Savršenost je u nedovršenosti. U trajanju. U sposobnosti da naglo napraviš izokret iz standardnog.
Da zadrzis paznju i drugima zaledis dah. Da ih izbacis iz standardnog. Ili barem izbacis iz svakodnevice u koju su uljuljkani.
Koliko nedovršen pokret zapravo predstavlja savršenost?
Gledala sam sad neki film. I sad mislim o tome.
Plesačica usporenim pokretom na filmu opisuje dodire bez riječi. Ruka ispružena. Okreće ruku u zglobu, prsti se savijaju, iskreće ruku kao ptica kad krene da leti krilima. I onda ponistava pokret. Zaledi ga na pola.
I tu staje. Ponavlja pokret drugom rukom, ali sad pokret vraca na početak. Naglo. Trzajem.Koliko poetike u pokretu tijela. Cak nimalo lijepog tijela koje su odabrali.
A i ja bih tako. Jer svi smo navikli na lijepo. A ovdje i ruzno čini savršenstvo.
Razmisljam koliko savršenosti ima u toj nedovršenosti pokreta.
Sigurno više nego da je završila pokret do kraja. Jer na to smo navikli. Na početak i kraj.
Savršenost je u nedovršenosti. U trajanju. U sposobnosti da naglo napraviš izokret iz standardnog.
Da zadrzis paznju i drugima zaledis dah. Da ih izbacis iz standardnog. Ili barem izbacis iz svakodnevice u koju su uljuljkani.
No comments:
Post a Comment