niko ne
prepoznaje snenost
u
dubini mojih tamnih očiju
niko ne
prepoznaje strah
iza
gomile riječi
niko ne
prepoznaje dijete
iza
kontura žene
niko
nikad nije znao da me uzme
za ruku
i ukroti dah
poljupcem
koji ne trpi pogovor
pa čak
ako i on dođe
niko
nije osjetio da samo treba
da
nastavi dalje
i da isplačem
more iz ovih tamnih očiju
i
zgrčenim rukama
da mu
dam modrinu
ne bi
se ni tad našao neko
da
prepozna
posljednju
želju da se bude obična
No comments:
Post a Comment