Čitam ja tako kako se žene danas ne snalaze nikako da budu majke.Čitam ja kako se žene ne snalaze da budu domaćice nikako. Čitam, tako kako se ne snalaze nikako da budu ni žene.
Razmišljam, dva su razloga za to: ili mi više nismo žene ili se radi o kritičkom preispitivanju stereotipa kojima smo bombardovani od rođenja.
Ipak, mislim da je ovo drugo. Barem je meni prihvatljivije.
Otkako se rodimo, počinje to oblikovanje. Dječak mora imati plavo. Djevojčica roze. Dječak mora dobiti automobil i pušku. Djevojčica lutku i posuđe. A djeca u ranom uzrastu uče imitiraujći. I od onog što im je dostupno. Na njihovu ličnost, samu po sebi, malo ko obraća pažnju. Pa ti sad vidi šta ćeš.
I tako se ti igraš time što ti daju. I učiš od sredine u koju si stavljen, ni dužan ni kriv.
Pa onda malo odrasteš. Vidiš da nije sve ni plavo ni roze. Vidiš neki dječaci se igraju posuđem, a neke djevojčice automobilom. Pa odeš do ovih svojih. Oni ti kažu, kod nas je tako, vidjećeš poslije. Pa ti vidi šta ćeš.
Pa ti onda gledaš šta ćeš. Pa onda više ne ideš kod ovih svojih, već ćutiš o tome sa čim se ti igraš sada. I uvedeš recimo žutu boju još.
Pa onda opet rasteš.
Pored prve, sad imaš i neku drugu sredinu. Ona opet ima svoja pravila. Pa pored plave, roze i tvoje recimo žute boje, sad treba dodati i mao sive boje, možda. Ako ti i tad padne na pamet da upitaš da li je sav svijet u te četiri boje, mogli bi ti opet reći tako je to kako je. Imaš te boje, zar ti nije dosta? Šta ti želiš još?
Poslije toga možeš samo da ćutiš i da se praviš da je to tako. Možda si već i usvojila model. Ili da ubijediš druge da i ti jesi takva. Ili da se preispituješ.
Ali i ako se preispituješ nemoj to nikom reći. Boji svojim bojama. Drugi ionako o tebi pojma nemaju. A možda i oni od drugih kriju svoje boje. Ili su takvi kakvi jesu, jer je s stereotipima najlakše. Tako je to u društvu gdje curicama daju rozu, a dječacima plavu boju.
No comments:
Post a Comment