Sjedim tako. Radim uobičajene stvari. Recimo, otvorim nešto na internetu. Vidim neku sliku. Ili čujem neku pjesmu. I onda potonem, iskočim, kako god. Dotakne, slika ili pjesma, nešto u meni. A to nešto sam ja. Ona prava.
A slika je uvijek neka mrljotina impresionizma, a pjesma uglavnom neka uz koju se može i veseo biti.
Skoro nikad me ne dotaknu najtužnije pjesme svih vremena. Valjda jer se to od njih i očekuje.
Uvijek me sjebe nešto usputno, lagano, obično, iskreno.
Ali sad sam malo starija, sad pustim to osjećanje da vidim šta mi može.
Pustim da boli i posmatram. Radim gluposti, bez kontrole. Da vidim šta više hoće. Pustim je van.
I ništa reklo bi se. Ona se igra. Sa drugima. Sa sobom najviše. Ispituje granice. Da vidi na kojoj je strani.
A odgovora nikad nema. I ona shvata da je to njen put, i njen način. Iz krajnosti u krajnost.
Bez predaha.
A slika je uvijek neka mrljotina impresionizma, a pjesma uglavnom neka uz koju se može i veseo biti.
Skoro nikad me ne dotaknu najtužnije pjesme svih vremena. Valjda jer se to od njih i očekuje.
Uvijek me sjebe nešto usputno, lagano, obično, iskreno.
Ali sad sam malo starija, sad pustim to osjećanje da vidim šta mi može.
Pustim da boli i posmatram. Radim gluposti, bez kontrole. Da vidim šta više hoće. Pustim je van.
I ništa reklo bi se. Ona se igra. Sa drugima. Sa sobom najviše. Ispituje granice. Da vidi na kojoj je strani.
A odgovora nikad nema. I ona shvata da je to njen put, i njen način. Iz krajnosti u krajnost.
Bez predaha.
No comments:
Post a Comment